PJEVAČICA Aleksandra Prijović rasprodala je koncerte širom Balkana. Osim u Zagrebu, nastupala je nekoliko noći zaredom i u Beogradu, Nišu, Sarajevu... Što se krije iza njenog uspjeha? Provjerili smo to s jednim od njenih bližih suradnika i čovjekom za kojeg su neki govorili da ju je "stvorio."

Skladatelj i tekstopisac Dragan Brajović Braja s nama se našao u ponedjeljak, na dan trećeg Aleksandrinog koncerta u Zagrebu.

Brajović je jedan od poznatijih autora u regiji koji je do sada surađivao s brojnim folk zvijezdama - od Seke Aleksić i Dragane Mirković, preko Ace Pejovića i Ane Bekute, do Nataše Bekvalac i sada Aleksandre Prijović. On je za Aleksandru napisao neke od njezinih najvećih hitova.

Kako je sve počelo?

Pjesme koje je on napisao broje milijunske preglede na YouTubeu, a među njima su: Dam, dam, dam - 51 milijuna pregleda, Legitimno - 60 milijuna pregleda, Bogata sirotinja - 58 milijuna pregleda, Duguješ mi dva života - 33 milijuna pregleda, Klizav pod - 50 milijuna pregleda i brojne druge. 

Brajović nam je u intervjuu ispričao kako je sve počelo.

"Aleksandra je već imala jedan veliki hit i onda je upoznala Filipa (op.a. Živojinovića) koji me kasnije onda uveo u sve. Prije svih nas iz Srbije koji smo u ovom poslu, prvi koji je primijetio njezin veliki potencijal je Edwin Softić, moj prijatelj iz Zagreba. On je prije nas uočio da u njoj ima tog potencijala za veliku zvijezdu. Nisam je ja otkrio, ali stvari su išle u tom toku da smo počeli raditi jedan sistem, jedan tim koji je dao rezultat", objašnjava nam.

Svi umjetnici imaju ono nešto što ih izdvaja od drugih, a u slučaju Aleksandre, ona se, kako kaže Brajo, pjevački isticala. 

"Ona je jedan izuzetan vokal s izuzetnim dijapazonom i može pjevati jednako dobro i folk i pop i sve neke podžanrove koji se kreću u tom nekom dijapazonu. Prije svega je sjajan vokal, ali stvari koje smo kasnije uočili to je njen kapacitet da može pokupiti, usvojiti i primijeniti svaki dobar savjet i sve ono što su pravila posla. Kod nje to ide u real timeu - da čuje, da usvoji, prihvati i primjeni. To je jako bitno, u svakom poslu pa tako i u ovom", priča nam Brajo.

"I ljudski kapaciteti i sociološki, bitna je socijalna inteligencija, emotivna  - kod nje je sve to stvarno na izuzetno dobrom nivou i volim se ovim poslom baviti po matematičkom sistemu, po sistemu matrica. Gdje ima puno nepoznatih na početku, gdje ti rješavaš jedno polje po jedno polje da bi se napravio proizvod. U našoj industriji entertainmenta proizvod jest pjevač. Ono što se ljudima čini da je Aleksandra Prijović preko noći postala zvijezda, to naše 'preko noći' traje osam godina. Aleksandra, onakva kakvu je većina vidi danas, u stvari je proces bio od osam godina", poručuje.

S obzirom na trud koji Aleksandra ulaže u svoje nastupe i u sebe, njezin uspjeh ga, kaže, nije iznenadio. On (i cijeli tim) su, dodaje, upravo takav uspjeh i priželjkivali.

"Žene su bolja publika"

Pitali smo ga i po čemu se njezine pjesme ističu. 

"To ćete morati pitati publiku. Moj posao je da budem kroničar vremena i ja tako funkcioniram odavno. Dakle, ja pišem onako kako vidim. U ovom periodu malo više podilazim toj ženskoj sujeti, da to negdje stavim u prvi plan da se te žene osjete jakim i da ponekad mogu i same ako baš moraju, da im postoji sutra ili prekosutra i da ako danas nešto izgleda loše ili crno, novi dan će to možda promijeniti", kaže Dragan i dodaje da se obraća ženama u svojim pjesmama jer su one - bolja publika.

"Muškarci uglavnom na koncerte ili klubove dođu zbog žena. Žene dođu zbog zabave i zbog onoga što su zavoljele u toj muzici. Ja sam se davnih dana opredijelio da se obraćam više ženama, bez obzira na to je li muški izvođač ili ženski. Žene su bolji kupci. To je moj pristup. Je li ispravan ili nije - sudeći po rezultatima, valjda jest", govori.

Mnogi smatraju kako je muzika Aleksandre Prijović turbofolk, no Brajo misli kako se riječ "turbofolk zlonamjerno i nesretno koristi već duži niz godina".

"Godina je bila '89., mjesto događanja je bašta SKC-a u Beogradu, gospodin koji je prvi put nazvao, (doduše svoju muziku kad su njega pitali koji će to muzički pravac biti kad izađe njegov album), to vam je novi pravac, to je turbofolk, a taj gospodin se zvao Rambo Amadeus. Kasnije, 90-ih godina, Peca Popović ili netko drugi u nekom pejorativnom smislu obraćajući se tadašnjem ukusu ili neukusu 90-ih (kako kome je to izgledalo) počeo je da naziva taj novi spoj harmonike i techna (to su njihove riječi, nisu moje) te neke spojeve zurli, harmonika i techna sjetili su se tog Rambovog naziva koji je on u zezanju rekao za svoju muziku da će to biti to i od tada kreće ta priča o turbofolku", prisjeća se.

"Ja sam jako protiv takvih naziva jer u startu nose predznak koji je ravan predrasudi, koji u startu minorizira ili ima nakanu minorizirati što im bode oči, ali što je po njihovom mišljenju nezasluženo popularno. U startu tu floskulu zvanu turbofolk da objasnimo da je ona loša sama po sebi - daleko više loša nego muzika kojoj se ona kani zakačiti", dodaje.

"Muzika ne može imati granice"

Pitali smo ga je li folk sad na vrhuncu u Hrvatskoj? 

"Ja to ne mogu znati. Mislim da su to neki procesi koji su ireverzibilni - koji ide naprijed-nazad. Mislim da je to nekakav krug koji se u nekom trenutku zavrti i zatvori pa malo stane. Ja ne mogu znati je li ovo vrhunac ili ne, niti se time bavim što je vrhunac. Mislim da u eri tehnologije u kojoj svi danas živimo, ti ne možeš nikome zabraniti da sluša ono što mu se sluša. Ranije su molili radio i televizijske stanice putem svojih uredništava diktiraju što će većina slušati, međutim kada je internet zavladao kao jedina moguća opcija koja postoji, ljudi postaju sami svoji urednici. To je jedno od objašnjenja", smatra.

"Kad se šalim sa svojim hrvatskim kolegama, s obzirom na to da se žale da nema više klubova u Hrvatskoj niti nekih lokala gdje ćeš čuti hrvatsku muziku, sve više sviraju iz Srbije nego iz Hrvatske, na to im kažem - ako ste se poželjeli dobrih hrvatskih glazbenika i dobre hrvatske muzike, dođite u Beograd gdje se to puno voli i izvodi. Uvijek je preko brda trava zelenija i uvijek je ta neka percepcija bila i vama i nama. To je sve na kraju krajeva ljubav. Ne vidim zašto bi ikome smetalo da ako nešto budi emociju kod ljudi koja je pozitivna i topla, zašto bi to smetalo nekome odakle potječe taj izvor emocija?" pita se.

"Mislim da je ružno i nepotrebno stavljati nacionalni, vjerski i ne daj bože politički kontekst pred riječi kojima se izgovara muzika. Mislim da je to zlonamjerno. Kada se to počne dijeliti na vašu i našu, na hrvatsku i srpsku, bošnjačku ili makedonsku, muzika nema i ne smije imati niti nacionalni niti vjerski predznak. Muzika je nešto što pripada svima i muzika u tom smislu ne može imati granice i tko god je pokušao zatvoriti muziku u neki obor, ispao je loš pastir", dodaje.

"Jako puno rada, sistem, tim"

Koja je onda tajna Aleksandrinog uspjeha, pitamo ga.

"Jako puno rada, sistem, tim. Svi smo mi dijelovi tog sistema. Svi mi koji radimo produkciju i muziku, (osim nas važni su stilisti, frizeri i mnogi drugi). To su važne pozicije koje se moraju pokriti. Kad napravite taj sistem, onda to ne može ne dati rezultat. Preporučio bih svim drugim timovima u regiji da zasuču rukave, neka nađu svog izvođača. Ja sam siguran da ako su sve dobro posložili, biti u prilici da ponove tu istu stvar, makar približno. Potrebno je jako puno rada i promišljanja i kvalitetnog planiranja. Pravljenje agendi kako kuda, u kojem trenutku. Filip Živojinović i ja smo 2019. nacrtali ovu trasu. Jedino što nas je iznenadilo je bila korona pa smo promijeniti tajming oko albuma pa umjesto da bude dva albuma po dvije godine, stisnuli smo da bude dva albuma u dvije godine", objašnjava.

"Godina za godinom, što nije bio primarni plan, ali se tako dogodilo. Krajnju točku koju smo nacrtali 2019. godine da krajnja točka bude 2023., to smo stigli napraviti. I onda dolazi ljepši dio iznenađenja da se to pet puta više dogodilo. Mi smo planirali dvije Arene Beograd, jednu Arenu Zagreb, po regiji Sarajevo. Onda se dogodilo da ima tri Zetre, a nitko nije imao dvije, ni Zdravko Čolić nije imao dvije, ni Bijelo Dugme, ni Prljavo kazalište ni Parni valjak, Riblja Čorba, ni Brena nije imala te dvije Zetre, Aleksandra je imala tri. Zagrebačku Arenu je tjerala do pet, a mislim da je mogla je i više. Pitaju kako u Beogradu najmanje koncerata, Beograd je stao na tri jer je kretala Euroliga u košarci u kojoj su igraju i Crvena zvezda i Partizan pa se nije mogao napraviti kontinuitet, što znači da to neće brojati sljedeći put više koncerata nego u Zagrebu. Zato se stalo na tri", dodaje.

Mnogim mladim izvođačima se nakon određenog uspjeha, slava obije o glavu. Pitali smo je li to slučaj i s Aleksandrom.

"Ja se šalim kad razgovaram s Aleksandrom i kažem - pa tek si počela, vidjet ćemo hoće li ti se to obiti o glavu. Stabilna je ona. Bog je svakom dao teret koji može podnijeti, a ona može podnijeti puno toga inače ne bi bila ovako nagrađena, a ima samo 28 godina, Sjajna je i izuzetno jaka, mlada žena i ne brinem ja za nju. Ona ima veliki potencijal i kapacitet da podnese stvari. Slava je opijat, svima je jasno. Moć još veći. Proizvodi li slava neku moć? Da. Možda je to nešto što lokalne dušobrižnike najviše zabrinjava, ta neka meka moć koju entertainment nosi. Da bi mirno spavali, ta neka moć nikad neće biti usmjerena na nešto drugo osim na grijanje duše. Svaki drugi ugao gledanja na ono što čini muziku samo po sebi više govori o onome koji izražava takvu bojazan nego prema onome tko je uzrok njihove bojazni. Neka svi mirno spavaju. Oni koji ne vole neka mrze, a oni koji vole neka vole. Što ću im ja. Mislim da je puno ljepše voljeti nego mrziti", smatra.

O pričama da folk glazba "degradira hrvatsku kulturu", Brajović kaže: "Što vi mislite? Da li nešto što ljudima budi sjetu, pozitivnu lijepu emociju, da li nešto takvo može degradirati bilo što? Ako oni koji misle da to degradira, neka se obrate obližnjem liječniku."

Za kraj smo ga pitali smatra li da će ikad pasti popularnost ove glazbe u Hrvatskoj.

"To ne mogu znati. To pitanje u startu ima nacionalni predznak, vama Hrvatima, nama Srbima. Neki Hrvati nikada neće poželjeti čuti tri tona ovakve muzike, dok će neki drugi Hrvati voljeti ta tri tona. Zato je besmisleno da ovakvo pitanje ima nacionalni ili bilo kakav drugi predznak. Ljudi su ljudi. Neki će ljudi zavoljeti ovo, neki nikada neće, neki će biti ravnodušni. I Hrvati i Srbi i možda Marsovci, i oni su čak ljudi. Svi smo na kraju samo ljudi i svatko će od nas kao jedinka imati svoje prioritete, svoje ukuse i svoje neukuse", zaključuje.