Na Spotifyju ih sluša 400.000 ljudi mjesečno, a moguće je da uopće ni ne postoje

OVIH dana svjetski mediji su prepuni priče o rock grupi The Velvet Sundown koja na streaming servisima ima stotine tisuće pregleda, ali rasprava o njima nije toliko vezana za njihovu glazbu već za činjenicu da se radi o AI projektu.
Fenomen The Velvet Sundown uvodi nas zapravo u širu debatu o umjetnoj inteligenciji u glazbi, ilustrirajući stvarne posljedice širenja sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom i što to znači za streaming glazbe, publiku i sam pojam autentičnosti.
Misteriozni dolazak
Početkom 2025. godine, na glazbenoj platformi Spotify pojavio se "bend" pod nazivom The Velvet Sundown, predstavljen kao četveročlani psihodelični rock sastav. Bez ikakve tradicionalne marketinške kampanje ili prethodne najave, projekt je u samo nekoliko tjedana privukao zapanjujuću publiku, dosegnuvši više od 400.000 mjesečnih slušatelja. Ovaj brzi uspon bio je prvi znak da se radi o nečemu neuobičajenom.
Sumnje su se produbile zbog potpunog nedostatka digitalnog otiska izvan streaming platformi. Nije bilo intervjua, aktivnih profila na društvenim mrežama (u početku), najava turneja niti bilo kakve provjerljive povijesti za navodne članove benda: Gabea Farrowa, Lennie West, Mila Rainsa i Oriona "Rio" Del Mara.
Ova digitalna praznina stajala je u oštroj suprotnosti s uobičajenom praksom modernih bendova koji grade svoju prisutnost online. I da ne bi bilo zabune, mnogi su odmah od starta registrirali da se radi o AI muljaži jer bio je dovoljan samo jedan pogled na njihove fotografije i bilo vam je jasno da se radi o nečemu što je stvoreno umjetnom inteligencijom.
No, neki su i dalje ostavljali prostor da se radi o nečem drugom.
Dodatnu razinu misterije stvorila je izmišljena priča. Biografija benda na Spotifyju sadržavala je citat pripisan prestižnom časopisu Billboard: "Sjećanje na nešto što nikada niste proživjeli, a nekako se čini stvarnim". Međutim, detaljne provjere pokazale su da Billboard nikada nije objavio takav citat, što je ukazivalo na namjeran pokušaj stvaranja lažnog kredibiliteta.
Ključni faktor u eksponencijalnom rastu slušanosti bilo je agresivno plasiranje pjesama na utjecajne Spotify playliste. Pjesme The Velvet Sundowna pojavile su se na brojnim popisima za reprodukciju temeljenim na raspoloženju i eri, kao što su "Vietnam War Music", te u personaliziranim preporukama poput "Discover Weekly".
Ova algoritamska akceleracija pokrenula je ključna pitanja o etici kuriranja sadržaja na streaming platformama i mogućnosti manipulacije sustavom kako bi se promovirao sintetički sadržaj na štetu stvarnih umjetnika.
Digitalna istraga
Prve sumnje pojavili su se na Redditu. Kao što smo već napisali, korisnici su primijetili da promotivne fotografije benda i omoti albuma izgledaju "sumnjivo", pokazujući karakterističan efekt "sablasne doline" (uncanny valley) s neprirodnim proporcijama i vizualnim artefaktima. Slike su opisane kao "komično neprirodne", dodatno potpirujući sumnje.
Sama glazba bila je još jedan važan trag.
Kritičari i slušatelji opisali su je kao "osrednju", "šablonsku" i "bez osobnosti". Zvuk je bio generička kombinacija psihodeličnog i folk rocka iz 70-ih, bez emocionalne dubine i bilo čega što bismo mogli nazvati jedinstvenim. Ukratko, glazba je imala sve i ništa. Sve je bilo prepuno artefakata i vokali su varirali od pjesme do pjesme što su sve očiti znakovi trenutačno dostupnih UI modela.
Konačna potvrda stigla je s platforme Deezer. Za razliku od svojih konkurenata, Deezer je implementirao alat za detekciju UI sadržaja i počeo označavati pjesme The Velvet Sundowna kao "sadržaj generiran umjetnom inteligencijom". To je bila prva službena potvrda s jedne velike platforme, dok su Spotify (naravno) i Apple Music ostali bez takvih oznaka, otvarajući raspravu o transparentnosti.
Priznanje i nova misterija
Misterij je naizgled riješen kada je osoba pod imenom Andrew Frelon kontaktirala časopis Rolling Stone, predstavljajući se kao glasnogovornik i "pridruženi član" projekta. Priznao je da je glazba stvorena s pomoću UI generatora Suno i cijeli pothvat okarakterizirao kao "umjetničku prevaru" i "trolanje". Kao motivaciju, Frelon je naveo interes za umjetničke prevare poput slučaja Leeds 13 i iznio filozofiju da "lažne stvari ponekad imaju veći utjecaj od stvarnih", sugerirajući da je projekt bio komentar na digitalnu kulturu.
I dok je ovo uistinu potaklo raspravu, motivacija djeluje tako obeshrabrujuće lijeno i bezidejno.
Međutim, priča je dobila još jedan, daleko zanimljiviji "meta-sloj". Ubrzo se otkrilo da Andrew Frelon nije imao nikakve stvarne veze sa stvarnim kreatorima The Velvet Sundowna. Bio je oportunist koji je, uočivši medijsku pažnju, odlučio iskoristiti situaciju. Stvorio je lažni "službeni" profil na društvenim mrežama i uspješno obmanuo novinare, ubacivši se u priču.
Ovaj dodatni sloj prevare otkriva ljudski element obmane i želje za pažnjom, koji se parazitski nadovezao na fenomen umjetne inteligencije.
Nasljeđe The Velvet Sundowna
Kakva god bila, ova priča potakla je mainstream razgovor o autentičnosti, obmani slušatelja i odgovornosti streaming platformi.
Sam projekt naglasio je da se UI modeli, barem u ovom obliku, još uvijek bore s tim da samostalno naprave bilo što drugo osim blijedih kopija prave glazbe. Mogli bismo ovo nazvati glazbenom "sablasnom dolinom" ili glazbom koja zvuči kao ljudsko djelo, ali stvara lagani osjećaj praznine kojeg se teško otarasiti.
To, naravno, ne znači da pop scena nije prepuna bezidejne generičke glazbe lišene duše, ali kakva god bila i dalje je vezana uz stvarne ljude, bez obzira koliko Sabrina Carpenter djelovala kao nešto što je stvorio tim napaljenih PR-ovaca. Osjećaj "izdaje" koji su neki obožavatelji izrazili nakon saznanja istine podcrtava ideju da se umjetnost ne cijeni samo zbog estetskih kvaliteta, već i zbog ljudske priče i namjere koja stoji iza nje.
Cijela priča funkcionirala je kao nenamjeran, ali iznimno učinkovit test opterećenja za cjelokupni digitalni glazbeni ekosustav. Testirala je percepciju online zajednice, istraživačku strogost novinarstva, transparentnost streaming platformi i, što je najvažnije, emocionalni odnos između umjetnika i slušatelja.
Proces se odvijao u nekoliko ključnih faza: netko je ubacio UI sadržaj, Spotifyjev algoritam ga je promovirao na temelju metrike angažmana, slušatelji su detektirali anomalije, a novinarstvo se pokazalo ranjivim na daljnju obmanu.
Nadalje, dosljedan opis glazbe kao "generičke", "šablonske" i "bezdušne" nije bio znak neuspjeha UI tehnologije, već njezine savršene izvedbe. UI modeli poput Suna trenirani su na ogromnim skupovima podataka kako bi pronašli statistički medijan – najvjerojatniji, "prosječan" izraz određenog žanra.
Njihov cilj je naučiti i replicirati obrasce, a ne stvoriti jedinstven, izvanredan izraz. Rezultat je glazba koja je tehnički ispravna i žanrovski dosljedna, ali joj nedostaju upravo "nesavršenosti" i emocionalno specifični izbori koji definiraju ljudsku genijalnost. Upravo je ta "prosječnost" omogućila da se glazba tako lako uklopi u playliste temeljene na raspoloženju, jer je savršeno odgovarala statističkom profilu traženog zvuka.
Konačno, slučaj je stavio pod reflektor politike (ili njihov nedostatak) velikih streaming servisa. Činjenica da su Spotifyjevi algoritmi pojačali sintetičkog umjetnika pokrenula je pitanja o tome jesu li platforme kustosi ljudske kulture ili tek puki promotori sadržaja koji potiče angažman, bez obzira na njegovo podrijetlo. Osim toga, kada je kustos čovjek poput Daniela Eka, koji je nebrojeno puta pokazao da glazbu ne samo ne razumije već i vjerojatno ne voli, dobro je stati na loptu i postaviti si neka bitna pitanja o budućnosti glazbe.
Može li stroj biti autor?
Temeljno načelo zakona o autorskim pravima, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, jest da se zaštita dodjeljuje samo djelima koja je stvorio čovjek. Djelo generirano isključivo strojem, bez dovoljnog kreativnog doprinosa ljudske osobe, ne može biti zaštićeno autorskim pravom.
Ured za autorska prava SAD-a (USCO) potvrdio je ovo načelo u svojim smjernicama. Iako je korištenje UI alata kao pomoći u kreativnom procesu dopušteno, ako su "izražajni elementi djela određeni od strane stroja", izlazni proizvod ne podliježe zaštiti. Ovo ima ogromne posljedice za komercijalnu vrijednost glazbe generirane platformama poput Suna i Udia.
USCO je također zauzeo stav da samo pisanje tekstualnog upita (prompta) općenito nije dovoljan kreativni doprinos za stjecanje autorstva, budući da se upiti smatraju nezaštićenim idejama, a ne kreativnim izrazom. Put do zaštite autorskih prava ipak postoji. Prava se mogu tražiti na dijelove djela koje je stvorio čovjek. To uključuje modificiranje UI izlaza na "dovoljno kreativan način" ili unos vlastitog originalnog djela (npr. stihova) na kojem UI zatim gradi kompoziciju. U takvim slučajevima, zaštićeni su samo elementi koje je stvorio čovjek.
Kao što već znamo, pokušaj regulacije već je u tijeku. U lipnju 2024. godine, Udruženje američke diskografske industrije (RIAA), u ime velikih izdavačkih kuća poput Sony, UMG i Warner, podnijelo je tužbe protiv tvrtki Suno i Udio. Središnja optužba je "namjerno kršenje autorskih prava u gotovo nezamislivim razmjerima" kroz neovlašteno kopiranje ogromnih kataloga zaštićenih zvučnih snimaka u svrhu treniranja njihovih UI modela.
Tužbe su potkrijepljene dokazima prikupljenim testiranjem platformi. Korištenjem specifičnih upita koji su referencirali određene umjetnike, žanrove i stilove, tužitelji su generirali izlazne rezultate za koje tvrde da su "zbunjujuće slični" ili da se blisko podudaraju sa zaštićenim snimkama. To, prema njima, dokazuje da su modeli trenirani na tom materijalu. Među navedenim primjerima su Udio koji generira glazbu u stilu Michaela Jacksona, ABBA-e i Brucea Springsteena, te Suno koji stvara izlaze slične pjesmama Jasona Derula i "Johnny B. Goode" Chucka Berryja.
Izdavačke kuće traže zakonsku odštetu do 150.000 dolara po prekršenom djelu, što bi moglo doseći milijarde dolara, kao i sudske zabrane koje bi tvrtkama onemogućile daljnje korištenje njihovih snimaka.
Središnja linija obrane koju su zauzele tvrtke Suno i Udio je doktrina "poštene upotrebe" (fair use). Ova pravna doktrina dopušta ograničenu upotrebu zaštićenog materijala bez dozvole vlasnika u svrhe kao što su kritika, komentar, istraživanje i obrazovanje. U ovom slučaju radi se o analizi ili istraživanju.
Mogući ishodi su raznoliki. P pobjeda izdavača mogla bi nametnuti model "prvo licenca" cijeloj UI industriji, a pobjeda UI tvrtki mogla bi radikalno preoblikovati zakon o autorskim pravima. Naravno, najvjerojatniji ishod je nagodba. Takva nagodba mogla bi rezultirati time da izdavačke kuće dobiju udio u vlasništvu UI tvrtki u zamjenu za pristup njihovim katalozima, čime bi prijetnju pretvorile u novi izvor prihoda.
Uspješna tužba ili povoljna nagodba prisilila bi programere UI na sklapanje ugovora o licenciranju, osiguravajući izdavačima udio u prihodima i održavajući njihovu središnju, moćnu poziciju u vrijednosnom lancu industrije.
No, sve ovo na stranu, postavlja se pitanje je li "učenje" UI modela iz podataka analogno ljudskom učenju ili je to mehanički čin masovnog kopiranja radi komercijalne eksploatacije? UI tvrtke koriste termin "učenje" kako bi iskoristile kulturnu i pravnu prihvaćenost ljudskog učenja kao društvenog dobra. S druge strane, nositelji autorskih prava i USCO tvrde da je ta analogija pogrešna jer "učenje" UI uključuje savršeno, cjelovito kopiranje i nedostaje mu kontekst, sjećanje i jedinstvena perspektiva ljudske svijesti.
Poslovni modeli se već mijenjaju. Studija CISAC-a predviđa da bi UI mogla činiti 20% prihoda od streaminga do 2028. godine. Ovaj pomak mogao bi doći na štetu ljudskih stvaratelja, jer bi tvrtke mogle odabrati jeftiniju, bez-tantijemsku UI glazbu za reklame, igre i druge medije, istiskujući ljudske skladatelje s tržišta.
Nove (stare) kategorije
Ovdje se vraćamo na ono što je već milijun puta ponovljeno.
UI je alat i protiv tog alata nemoguće se boriti. Možemo ga pokušati zabraniti, ali ova pasta za zube se više ne vraća u tubu. Ono što treba je koristiti taj alat uz jaki ljudski utjecaj ili pak stvoriti nešto novo što ni čovjek ni stroj ne mogu stvoriti samostalno.
Ne treba ponavljati tko bi što trebao napraviti jer to nitko ne zna, ali treba se zapitati što će se dogoditi. Svi znamo da UI neće uništiti glazbenu industriju, ali hoće li je podijeliti na dva paralelna ekosustava? Na tržište "funkcionalne glazbe" (pozadinske pjesme za reklame, podcaste i videoigre, gdje su cijena i brzina ključni) i premium tržište "umjetničke glazbe" koja je vezana uz identitet umjetnika, zajednice obožavatelja i kulturu, gdje je ljudska kreativnost temeljna vrijednost?
U određenoj mjeri tako već i jest, ali sada ćemo dodatno definirati kategorije i pod-kategorije, a u jednoj od njih, postojat će mjesto i za bendove poput The Velvet Sundown.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati