LIDIJA BAČIĆ našla se nakon jednog nastupa u Sarajevu na udaru kritike građana te Klubova vijećnika Naroda i pravde, SDP-a BiH i Naše stranke u Gradskom vijeću jer je "neprimjereno koristila kulturnu baštinu kao pozadinu za estradne potrebe".

Inače, "kulturna baština" u ovom konkretnom slučaju je katedrala Srca Isusova koja je, kažu u priopćenju, "stup duhovnog života katoličkog stanovništva u Sarajevu".

Vijećnici su u svom obraćanju oštro osudili sve sudionike, pozvali nadležne organe da ih opomenu i sankcioniraju, a uz sve dodali i da se "dostojanstvo jednog naroda čuva i zaštitom integriteta njegovih spomenika".

Nećete vjerovati

Pitate se vjerojatno što je to Lidija Bačić učinila da zaradi ovako oštru osudu (u redu, možda se ne pitate, ali pretvarajmo se za potrebe teksta da nas zanima). Je li pišala na spomenik, palila zastave, vrijeđala Sarajevo ili kompletan narod BiH?

Ništa od toga. Pjevala je u minici ispred katedrale. I ne, ovo nije zajebancija, ovo je vijest.

E sad, kao i svaki put kad se ovakve vijesti pojave, treba se zapitati tko je zgrožen i koliko je taj netko truda uložio u svoju zgroženost. Ne treba odmah naskočiti na čistunce koji u 2022. rade drame oko minica i dekoltea ispred crkve jer svatko ima pravo iščuđavati se nad čime god poželi.

Netko se uzjebe zbog minice pred crkvom, netko drugi se uzjebe zbog ovih koji su se uzjebali, a ako malo bolje proučite priče poput ove, često dođete do zaključka da ljude zapravo nije briga jer, uz strah od globalnog nuklearnog rata i pomahnitale cijene goriva i svega ostalog, prosječan čovjek teško pronalazi vrijeme da minici Lidije Bačić posveti pažnju koju zaslužuje.

Nisam ljut, nezaposlen sam

Dakle, treba se zapitati jesu li svi ti zgroženi ljudi uistinu i iskreno zgroženi ili samo seru na internetu.

U vremenima prije interneta ljudi su svoju uzjebanost trebali jasno artikulirati i uložiti minimum truda da ih netko posluša i shvati ozbiljno.

Primjerice, vidjeli bi nešto na TV-u, to nešto bi ih duboko pogodilo i onda bi donijeli odluku da napišu ljutito pismo. Sjedili bi satima pred komadom papira, smišljali rečenice i tražili najbolji način da svoje nezadovoljstvo uobliče u koliko-toliko suvislu cjelinu. Neki bi na pola pisma odustali jer bi shvatili da nisu toliko ljuti i da ih za sve zapravo boli kurac jer... rat i gorivo.

Nakon toga oni ustrajni morali bi pronaći adresu na koju će svoj manifest uzjebanosti poslati, pričekati jutro ili prvi radni dan (ako su se uzjebali u subotu navečer ili taman prije praznika) pa onda otpješačiti do pošte (ili sjesti u auto ako se osjećaju posebno rastrošno), gdje bi kupili kuvertu i markice, a možda i dodatno platili ako bi odlučili da je potrebno da pismo mora biti preporučeno ili poslano žurno. I onda bi danima ili tjednima čekali da netko to pročita i reagira i nadali se da njihovo pismo nije jedino jer nitko normalan ne bi tratio vrijeme na usamljenog uzjebanika.

Danas njih par pogleda video nastupa Lidije Bačić, trojica u komentarima zaključe "to je sramota", novinar pročita ta tri komentara, nakuca tri odlomka teksta i na sve opali naslov "Ljudi zgroženi nastupom Lidije Bačić u Sarajevu" jer će tako skupiti više klikova nego iskrenim i daleko točnijim naslovom "Neki likovi bez veze seru jer imaju previše vremena".

Što je izazvalo aritmiju Srca Isusova?

Taj naslov dođe do Klubova vijećnika Naroda i pravde, SDP-a BiH i Naše stranke u Gradskom vijeću i oni nakucaju priopćenje iako bi, budimo realni, vjerojatno trebali imati pametnijeg posla od minice Lidije Bačić u gradu veličine Sarajeva.

U tom svom priopćenju nadrobe koještarije o "neprimjerenosti korištenja kulturne baštine kao pozadine za estradne potrebe", kao da se dogodilo bogznašto, a ne običan tezgaroški nastup koji bi bio apsolutno prihvatljiv da su ga pomaknuli deset metara dalje, čime bi potpuno izbjegli aritmiju Srca Isusova.  

Dakle, vijećnici čak triju stranaka ujedinili su snage, upregnuli intelektualne kapacitete i možebitno skratili pauzu za ručak koju su namjeravali spojiti s vikendom, sve kako bi se pozabavili slučajem za ulicu pored katedrale neprimjerenog outfita Lidije Bačić.

Nije da od besposličara očekujemo čuda, ali ovo je stvarno previše.

Prave žrtve Minjakgatea

Međutim, sve ovo nije najšokantniji dio priče jer nakon što su vas svi ovi ljudi, vijećnici i novinari natjerali da uopće kliknete na vijest o nastupu Lidije Bačić i tako možda prekršite svoj zavjet da više nikada nećete kliknuti na bilo što vezano za Lille, vi nadobudno uđete u članak.

Ponukani ovim tobože masovnim uzjebom zaključite da je sigurno riječ o nečem neoprostivom jer zašto bi se svi ti ljudi toliko uznemirili. Očekujete neku Sodomu i Gomoru, neku naznaku striptiza, neki spektakl, neki šokić i nevjeričicu, neki marginalni slučaj blasfemije ili barem bezobrazno minijaturni minjak.

Kliknete, a kad tamo...

Jedno veliko ništa.  

Neki bi rekli da je to jedan neoprostivi bezobrazluk.

Štoviše, neki bi mogli ići toliko daleko da o svemu napišu podulji tekst u nadi da će on doći do Klubova vijećnika Naroda i pravde, SDP-a BiH i Naše stranke u Gradskom vijeću, koji bi u epskom naletu dokolice mogli zaključiti da je neprimjereno koristiti kulturnu baštinu kao pozadinu za gluposti i klikbejtove.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.