POVODOM smrti legendarne jugoslavenske glumice Milene Dravić, u suradnji s Jugopapirom donosimo njezin intervju iz 1991. godine koji je dala Duški Maksimović.

"Ne pada mi na pamet da se stidim ijedne uloge koju sam odigrala u ratnim filmovima. Jer, onda bih morala poništiti i to što sam se rodila u vremenu u kojem sam se rodila. Mi smo živjeli i radili u tom vremenu i moramo ga podnijeti sa svim posljedicama", kaže prva dama domaćeg filma Milena Dravić.

Nitko, vjerojatno, nije u stanju sa sigurnošću utvrditi kada je "šargo čiko" (žuto ždrijebe) našeg filma postalo prva dama ili "Milena nacionale" ovdašnje kinematografije. Od vremena kada je, 1958. debitirala u filmu "Vrata ostaju otvorena", pa do danas, tridesetogodišnja karijera Milene Dravić protječe u znaku impozantnih brojeva (više od 70 filmskih, 150 televizijskih i mnogobrojne kazališne uloge), otmjene profesionalnosti finog javnog (i osobnog) šarma.

Nema gotovo ni jednog značajnijeg domaćeg filmskog redatelja sa kojim nije surađivala (od Branka Bauera i Male u njegovoj već povijesnoj "Prekobrojnoj" do Kokana Rakonjca, Puriše Đorđevića, Dušana Makavejeva, Veljka Bulajića, Vrdoljaka, Petrovića, Popova, Karanovića, Radivojevića), nisu je mimoilazile ni domaće ni inozemne nagrade (kanska i "Zlatna ruža" u Veneciji), nije bilo ni jednog njenog gledatelja koji je bar jedanput prisno nije nazvao Milenica, niti velikana, poput Eugenea Ionescoa, koji se nisu glasno divili njenoj glumi.

Ovih dana pred svojom publikom je opet stara-nova Milena Dravić okupirana kazalištem i predstavom "Milena u svijetu muškaraca" rađenoj prema tekstovima Dušana Radovića a u režiji Miloša Radovića i pripremom uloge u novom komadu i režiji Dušana Kovačevića "Urnebesna tragedija".

Zato je bilo sasvim prirodno da je na počelku razgovora pitam skreće li to svoju karijeru prema kazalištu?

Ne bih rekla da je skrećem. Nekako, paralelno sa filmom, zahvaljujući prije svega suradnji sa "Ateljeom 212", dosta sam radila u kazalištu. Čak mislim, da nisam radila u kazalištu tko zna šta bi bilo sa mojom karijerom na filmu. Pogotovo u ovih posljednjih 10-15 godina.

Naime, na film su došle neke nove generacije redatelja koje imaju svoje glumce, svoj pogled na film  što se ne događa svuda, ali je kod nas izgleda to neko pravilo - pa sam u toj ne baš totalnoj pauzi - jer sam u međuvremenu ponešto i snimala, čak i neke nevažne stvari - prilično intenzivno radila u kazalištu i čak odigrala uloge za koje mogu reći: kamo lijepe sreće da sam ih odigrala na filmu.

Recimo, ulogu Juce u "Kir Janji" u režiji Dejana Mijača, u "Dekameronu" Roberta Ciullija, "Kod lepog izgleda" Paola Magellija, u predstavi Ljubomira Draškića "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji", u "Šarganu", "Lulu". Dakle, mnogo zanimljivih uloga koje bi, da su se ostvarivale na filmu, mogle mi donijeti satisfakciju da sam radila prave stvari. Na žalost, to se na filmu nije događalo.

Zato, ove moje nove uloge u kazalištu ne smatram nekom prekretnicom, već samo nastavkom kazališnog rada.

Ovo mi zvuči kao da se ne nadate da ćete prave uloge, ipak, još dobijati i na filmu?

Tako je, izgleda, vrijeme došlo.

Zar je moguće da je i za vas "takvo vrijeme" došlo?

I sami vidite da je ovih dana sve moguće.

Nekako mi se, naime, uvijek činilo da svoju karijeru vodite s izuzetnim razumijevanjem vremena u kojem živimo.

Jedino mogu da kažem da je, kada je riječ o mojoj karijeri, malo toga bilo smišljeno. Gotovo ništa. Nikada nisam smišljala kako nekom da se dopadnem, koliki je broj ljudi potrebno da me voli i koliko će od toga ovisiti moja karijera. Jednostavno, nisam imala vremena da se takvim stvarima bavim.

U ovom životu, u kojem sam u tranzitu, a smatram i svi ostali, željela sam raditi, napraviti što bolje mogu, da nikoga ne povrijedim. Kao suradnik, u brojnim filmskim ekipama i kazalištima, ni s kim nisam imala konflikte. Ne zato što sam se plašila da se nekome ne zamjerim, već zato što ne mogu raditi ako sam u konfliktu sa ljudima.

Osim toga, dosta sam i strpljiva, mnogo mogu i pretrpjeti, što je sigurno stvar karaktera i odgoja. Ne znam je li to pogrešno ili ne. Mada mislim da nije pogrešno, jer sigurno ne bih izdržala ovolike godine u ovom poslu da je bilo drukčije. Uostalom, trenutne okolnosti u našem glumištu najbolje pokazuju da ne postoje uvjeti da budeš hirovit.

A šta je za glumce sa jugoslavenskog tla ostalo. Razgovori, suradnje...?

Ni to. Glumci jesu ostali u nekoj komunikaciji, osim onih koji su se okrenuli politici. Ali, svjesni smo svi skupa, došao je trenutak da se gotovo ništa ne radi, a što se tiče tzv. međurepubličke suradnje, na pamet mi pada jedino Karanovićeva "Virdžina" kao najnoviji i čini se posljednji proizvod te suradnje.

Glumica sam koja je radila na čitavom jugoslavenskom prostoru i čini mi se da imam pravo reći da je trenutno takva komunikacija stala. Ali, isto tako, imam prava i da se nadam da ćemo se svi skupa dozvati pameti. Naravno, ukoliko sam život ne zahtjeva da na ovim prostorima svakih 40-50 godina treba doći do nekih temeljnih preokreta. A s njima se, ni umjetnost, onda, više ne može nositi.

U polustoljetno sumiranje života na ovom tlu, među obaveznu memoarsku ikonografiju, ubrajaju se i susreti umjetnika s Titom. Imate li o tome nešto reći?

Nikada nisam sudjelovala ni u kakvim zabavama i priredbama za Maršala. Doduše, dva puta sam ga srela. Jednom, 1968. godine, kada sam bila u delegaciji filmskih umjetnika, a povodom najplodnije pulske selekcije, i drugi put, opet u Puli, ali se ne sjećam godine.

A, kada smo kod feljtona na koji, pretpostavljam, mislite, mogu samo reći da nisam znala da je postojao toliki broj ljudi koji ga je zabavljao.

Kako sada, u vrijeme bujanja naknadnih pameti, gledate na filmove iz rata u kojima ste igrali?

Ne pada mi na pamet, iskreno da vam kažem, da se sramim ijedne uloge koju sam odigrala u ratnim filmovima. Jer, onda bih morala da poništim i to što sam se rodila u vremenu u kojem sam rodila, ljubav svojih roditelja koji su me stvorili. Kompletna moja generacija bi, u tom slučaju, trebala biti osuđena što je rođena. Mi smo živjeli i radili u tom vremenu i moramo ga podnijeti sa svim posljedicama. Rođeni smo u strahu i, kako ide, izgleda da ćemo i završiti u strahu.

Posle mojih prvih sedam filmova, koji su uglavnom bili komedije, došle su ponude i za ratne filmove koji su se tada radili. Uloge u "Kozari", "Neretvi" ili, kasnije, "Sutjesci" radila sam s istim onim profesionalizmom sakojim sam ranije radila "Diližansu snova", "Prekobrojnu" ili neke kasnije filmove.

Jednostavno, imala sam glumački zadatak kojim sam se bavila. S ideologijama, ni prije ni poslije, nisam imala posla. Nikada nisam pripadala partiji, pa sam, čini mi se, automatski imala i jednu distancu prema politici. Ne želim da ovo izgleda kao da se pravdam, ali mislim da je recimo, uloga u "Sutjesci" jedan od glumačkih zadataka koje volim.

Kako ste primili Ionescov kompliment da ste "najbolja europska Lulu"?

 "Lulu" sam vrlo teško radila. To je bila moja druga uloga u kazalištu, poslije "Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji" koja je sjajno prošla. Rolom Lulu, osobno, nisam bila zadovoljna. Posle nje je u meni ostala neka zadrška, neki grč. Kao da za nju nisam bila dovoljno zrela. Tako, veliki Ionescov kompliment, upravo zbog tog svog osobnog osjećaja, primila sam sasvim kurtoazno.

Vjerujem da mnoge zanima kako umjetnik zna da je napravio dobru ulogu, sliku ili knjigu? Otkrijte svoje parametre.

Kada je riječ o onome što radim, parametar mi je neki unutarnji osjećaj, osobno saznanje da se sve lijepo složilo.

Prema svim mjerilima, vi ste zvijezda jugoslavenskog filma. Osjećate li se vi tako?

Ne. Nikada. Kod nas su prave zvijezde, u stvari, redatelji. To će vam potvrditi mnogi glumci. Većina naših redatelja se smatra ugroženim jakim glumačkim ličnostima. Naš redatelj je ljubomoran na dobrog glumca. Znam to iz osobnog, a i iz iskustva mojih kolega.

Jesu li oni, pored drugih razloga, omeli naše, svi kažu odlične glumce, u europskim ili svjetskim promocijama?

Između ostalog. Ali, bez obzira na razloge, meni je, iz ovog iskustva, vrlo žao što ni ja ni neke moje kolege koje su imale mogućnosti, nismo izmjerili svoje snage u europskom filmu. S druge strane, vrlo sam svjesna činjenice - da sam napustila zemlju i pokušala da pravim neku europsku, sigurna sam da paralelnu kazorišnu, filmsku i televizijsku karijeru ne bih nigdje imala.

Dakle, mojih trideset godina rada na sva tri medija ne bih mogla ničim nadoknaditi. To smo moje kolege i ja "platili" europskom anonimnošću.

Međutim, isto tako mislim da će to naše najmlađe kolege, a na umu imam Mirjanu Joković i Anicu Dobru, znati to ispraviti. Na žalost, ni lijepi počeci njihovih europskih i vaneuropskih karijera, ne ovise samo od njihovog talenta, već i od ovog silnog čuda koje se oko nas događa.