U MORU ekoloških prijetnji s kojima se čovječanstvo danas suočava, mikroplastika se izdiže kao tihi, ali sveprisutni neprijatelj. Ove minijaturne čestice plastike, definirane kao sve što je manje od 5mm u duljinu, nusprodukt su prekomjerne proizvodnje sintetičkih polimera. Sve je veći broj dokaza koji ukazuju na to da mikroplastika infiltrira cijeli ekosustav, od najdubljih oceana do vrhova planina, a sada, prema najnovijim istraživanjima, čak i naše unutarnje sustave.

Nedavna studija otkrila je prisutnost mikroplastike u 90% tipova proteina koji su bili predmet istraživanja, dok su druge studije pronašle mikroplastiku u voću i povrću. Jedno od najalarmantnijih otkrića je da bi flaširana voda mogla sadržavati do 100 puta više čestica plastike nego što se prethodno mislilo, a neka istraživanja su čak pronašla mikroplastike u prenatalnim ljudskim posteljicama. Postavlja se pitanje, je li problem mikroplastike zaustavljiv? Kakve implikacije ima na naše zdravlje i je li već prekasno nešto učiniti?

Počnimo s lošim vijestima: problem je gori nego što se ranije mislilo. 

"Svi su znali da u našem morskom okolišu i na plažama postoje mikroplastike, ali sada ih nalazimo u slatkovodnim sustavima i daleko od toga, čak i u Arktiku," kaže prof. Catherine Wilson, stručnjakinja za mikroplastiku na Fakultetu za inženjerstvo, Sveučilište u Cardiffu. "Postavljaju se pitanja o tome kako se prenose zrakom. Također, kada koristimo reciklirani mulj, bogat hranjivim tvarima, kao gnojivo u poljoprivredi, mikroplastike se recikliraju u okolišu, što bi moglo značiti da se akumuliraju u tlu na poljoprivrednom zemljištu."

Koliko su mikroplastike štetne za ljude? 

Postoje dva jasna mehanizma kroz koja mikroplastike mogu naštetiti: ili kemijski narušavajući normalno funkcioniranje naših tjelesnih sustava, ili se nakupljajući u dovoljnim količinama da blokiraju naše cirkulacijske, respiratorne ili probavne sustave. Povećani rizik od raka je jedna od ključnih zabrinutosti – ali nije jasno koliko bi zapravo trebali biti zabrinuti. "Veze između kancerogenog potencijala mikro i nanoplastika, koje su jedva vidljive oku čak i pod snažnim mikroskopom, demonstrirane su in vitro [u laboratorijskim epruvetama ili slično] na ljudskim stanicama i in vivo [u živom tijelu] za modele životinja i biljaka," kaže prof. Jo Cable, šef odjela na Fakultetu za bioscience, Sveučilište u Cardiffu. "No, vrijedno je spomenuti da su u većini ovih studija učinci izazvani koncentracijama plastike mnogo većim od onih koje su otkrivene u krvotoku u nekim od najnovijih studija."

Slično tome, nije jasno imaju li mikroplastike značajan učinak, na primjer, na proizvodnju imunoloških stanica ili apetit, iako su sve te mogućnosti razlog za zabrinutost. "Potrebno je daljnje istraživanje kako bi se utvrdili učinci ove razine izloženosti – kao i da li se mikroplastike nastavljaju akumulirati ili se na kraju izbacuju iz naših tijela," kaže Cable. "Također trebamo razumjeti postoje li bolje alternative – na primjer, projekt Plastic Fish na Sveučilištu u Cardiffu istražuje jesu li bioplastike i povezani aditivi, često promovirani kao 'zeleniji' od tradicionalnih plastika, zapravo zdraviji za okoliš i organizme ako i kada dođe do izloženosti. Sve više dokaza ukazuje na to da možda nisu."

Što možemo učiniti? 

Nažalost, ovo je društveni problem: sveprisutnost mikroplastike znači da ih je teško izbjeći. Plastika je bitna i često životno važna roba, ali godinama je koristimo neodrživo, ostavljajući budućim generacijama nasljeđe koje bi moglo biti teško riješiti. Na globalnoj razini, potrebno je preći na plastične proizvode koji su biorazgradivi – tj. prirodno se razgrađuju – ili strukturalno lakše kemijski reciklirati; potrošače i poduzeća treba poticati da ih prihvate. To nije lagan problem za rješavanje, ali kako će vjerojatno utjecati na svakoga tko pliva, jede ili diše, tiče se svih nas.