ROBERTU Daviju je pripala uloga u filmu Maniac Cop 3 i odjednom scenarij više nije imao nikakvog smisla. To zvuči kao solidan klikbejt, ali zapravo je izjava redatelja Williama Lustiga (radio je i prva dva Policajca manijaka, kao i Manijaka s velikim Joeom Spinellom) i odnosi se na činjenicu da je radnja za treći dio sage bila spremna s tamnoputim detektivom kao glavnim likom.

Međutim, ni manje ni više nego japanskim distributerima to je zasmetalo – nisu željeli crnca, već da se Davi opet pojavi u filmu jer je bio i u drugom dijelu, a nema kruha bez Japanca, pa se sve moralo mijenjati, prepravljati i izbacivati. Na kraju je snimljeno oko sat vremena materijala, a za ostatak su jednostavno izašli van s kamerom i snimali što im padne na pamet kako bi došli do konačnih 85 minuta i to je bilo to.

Davijev drugi, Robert Z'Darov treći i prvi bez Brucea Campbella Maniac Cop izašao je i bio posljednji Maniac Cop koji je ikad viđen. Zlobnici će reći da je Davi razlog zašto nikad više nismo vidjeli nijedan, ali tko zna, možda bi s "bratom" kao protagonistom bilo još gore. Ovako nije bilo čak ni loše koliko je moglo biti s obzirom na okolnosti.

Briljirao u Dozvoli za ubojstvo

Nisu uzalud te zlobne jezike zvali takvima, jer normalan jezik ne može reći da je Davi ikad ugušio nadu za uspjeh bilo kojeg filma. Štoviše, uglavnom je gušio šanse za neuspjeh. Taj zli, izborani brat od maćehe Dannyja Aiella i čovjek koji ne znam zašto nikad nije igrao u Sopranima, prvi je put stao pred kamere 1984. godine u filmu City Heat.

Iako između Eastwooda i Reynoldsa nema puno prostora da se osjeti neki treći okus, bilo je bitno da se otvorio put za novog, surovo zalizanog Talijana kojeg smo se kasnije nagledali.

Možda ne u Umri muški, gdje mu je uloga agenta Johnsona (velikog) prilično ograničena, ali je briljirao u Dozvoli za ubojstvo i njegov narkobos Franz Sanchez ni u kojem slučaju ne može izostati iz gornje polovice liste najjačih Bondovih negativaca. Iste godine pojavio se i u Goonies, Surovom ugovoru, Predatoru 2, Action Jacksonu, Mirotvorcu, Divljoj stvari itd. Općenito, može se reći da su mu kasne osamdesete vjerojatno bile vrijeme najvećeg uspjeha u mainstreamu ili gotovo mainstreamu.

Tijekom devedesetih ušao je u B-produkciju, a jedini šire viđeni izleti bili su mu Sin Pink Panthera i Showgirls, za koji je nominiran za Zlatnu malinu, tako da je sve jasno.

Od ostalih ostvarenja tu je bilo nekoliko njih s Roddyjem Piperom (No Contest, Bad Pack), Night Trap uz sudbonosnog Michaela Ironsidea, zatim drugi dio Divlje orhideje (bez apsolutno ikakve veze s prvim), a serija Profiler mu je u posljednjoj polovici devedesetih dobrodošla da se malo osvježi i dođe k sebi od lutanja slijepim ulicama američkog filma, iako je pripadao avenijama.

Prava ikona

Nisi prava ikona osamdesetih i devedesetih ako nisi izvan radara u XXI. stoljeću, a Davi jest prava ikona. S te strane morao je ispuniti i tu stavku. Međutim pojavljuje se tu i tamo sa sve manje prisutnim facijalnim brežuljcima i utjeruje strah u kosti.

Nedavno je tumačio Gorana Vatu, šefa albanske mafije u Expendables 3, što, ako ništa drugo, barem potvrđuje tvrdnju da bi Robert Davi trebao biti član svih postava koje nose "all-star" oznaku. Inače je tvrdokorni konzervativac, boravio je i u Srbiji prije par godina te snimao svoj politički obojen redateljski rad My Son Hunter.

Nešto pljuje Bidena i njegovog sina u tom filmu, ne djeluje kao osobito kvalitetna produkcija, ali bitno da je od srca.

Posljednja zanimljivost tiče se njegovih početaka – pred Davijem su bila dva puta u mladosti, opera ili gluma. Pravi razlog zašto je ovaj iznimno talentirani pjevač krenuo prema kameri jest činjenica da mu se zbog preopterećenja oštetio glas u nježnom periodu, pa je za "prirodnog nasljednika Franka Sinatre" ostala utjeha da je sa Sinatrom glumio u svom prvom pojavljivanju pred kamerama (TV film Contract on Cherry Street) i da je 2011. izdao vrlo uspješan album Davi Sings Sinatra te da i dalje izvodi Francisove hitove i zvuči neočekivano ugodno. Iako, kad se sjetimo njegovog pjevušenja u Goonies, možda i nije toliko neočekivano...

Bad motherfucker je danas na pragu osamdesetih godina i još ga se uvijek plašimo. Robert Davi.