ŠIBENSKI glumac Leon Lučev na Facebooku je opisao što je njemu Jugoslavija. Tijekom rata bio je pripadnik 113. Šibenske brigade i 60-postotni je invalid.

"Dugo se mučim temom identiteta. Odrastanje u Jugoslaviji, bazična obitelj, rat, akademija, brak, razvod, djeca. Ostavljaju tragove u čovjeku. Psihi. Identitet mi je tema rada. Tko smo mi iza naših identiteta? To mi je pitanje. Tko je naš glumac, čovjek koji hendla, obrađuje, korigira naša iskustva dok smo mi u nepoznatom sebi. U zaboravu. Moj zaborav traži svoj prvi identitet. I najbliži. Jugosloven. Zašto? Kao takav sam rođen, odgojen, formiran. I deformiran. I to živim sve ove godine. Nesvjesno. I sve više svjesno. Radim u svim republikama. Nagrađen u svima, osim Makedonije. Ali tog teritorija više nema. Ne postoji. Dakle moj identitet nije teritorijalan. Sjećanja postoje na tu zemlju, na iskustva, na odnose, ali nije ni identitet prošlosti. On ima s prošlošću veze. Ali mimo nje - prošlosti , rata, raspada te države - tu je. Živim ga sada", napisao je.

Dodao je da je zanimljivo da ovo piše iz Beograda. 

"Grada koji mi trenutno odgovara. Dovoljno je velik za skrivanja, dovoljno topao za druženje, dovoljno mali za nježnost i dovoljno veliki da mi ide na kurac. Ali što je meni taj identitet? Što ga čini? Bio sam s Mikijem prije nekoliko večeri u Ljubljani, i s Jozkom i Mihom. U Zagrebu sa svojom djecom, Majom, čuo se sa Smiljanom. U Budimpešti sa studentima. U Novom Sadu sa studentima. Pripremam radionice u Beogradu i Zagrebu. Trebao bi u martu raditi s Tinom u Bosni. Pa u maju s Alexom u Makedoniji", poručio je.

"S Ognjenom sinoć na Kanarevom brdu pričamo. Olja se javlja iz Beča. Puna je ko šipak. Svega. Trebamo se vidjeti u Beogradu u maju. Bruno je kao šipak u Rijeci. Eksplodirat će od svega. Dražen na relaciji Beograd - Zagreb. Lucija u Zagrebu. Jelena, Neo i ja trenutno u Beogradu. Postavljamo neke naše temelje za dalje. Iz ljubavi. Ela, Ivan i Zoe u Zagrebu. Vidim ih u letu, a potrebe su puno veće. Mama i sestra su u Americi. Zoran i Vjeko na Hvaru. Georg u Berlinu i Portugalu. Ivana sa stomakom u Zagrebu. Ivan nešto kuha u Crnoj Gori. Meni je to Jugoslavija. Moja. Ljudi. Koji zajedno žive i stvaraju. Vole se. Rastu zajedno. I gube se, nalaze, pitaju, lome, skakuću od sreće, mijenjaju. Slučajni susreti sa Zivkicom i Nastjom. Damir i Kate. Sve je to moja Jugoslavija. I na nju imam pravo. Jer je naša. Nema pravila. Nema razlika. Nema sranja. I puno sam ih zaboravio sada, ali znaju da su tu. U srcu", zaključio.