Foto: Getty Images/Press

AUTENTIČNOST pojedinih glazbenika veliko je pitanje neovisno o žanru o kojem govorimo, bio to rock, elektronska glazba ili hip-hop.

Je li Elvis manje vrijedan nego Beatlesi zato što nije pisao vlastite pjesme i koja je stvarna razlika između Monkeesa, Sex Pistolsa i One Directiona? Sve te grupe, pa čak i legendarni Beatlesi, tvorevine su pronicljivih menadžera koji su osim uha za hitove imali i nos za marketing.

Iako, generalno gledajući, podjednako slavimo i one autentične, ali i one umjetno stvorene glazbenike, ipak postoji određena granica koju glazbenici ne bi smjeli prijeći, a ovih šest priča dokaz je te tvrdnje. 

1. The Zombies

Fikcija: Britanski rock band The Zombies nastao je 1962., a zabilježili su uspjeh i u Velikoj Britaniji i SAD-u s velikim hitom iz 1964. "She's Not There". Dodatni poticaj u to je vrijeme bila i američka sklonost britanskim bendovima zbog čega su iste godine osvojili scenu još jednim velikim hitom "Tell Her No". No, interes publike lagano je počeo jenjavati, a grupa nije imala većih hitova sve do 1969. kad su izbacili treći i najveći hit "Time of the Season". To je ponovno pobudilo interes za grupom koja je istog trena krenula na veliku američku turneju kako bi unovčili iznova probuđen interes.

Stvarnost: Sve napisano je točno. Osim posljednje rečenice. Naime, na turneju su krenule dvije grupe, a ni jedna od njih nije bila originalna postava (u jednom od dva lažna benda bili su Dusty Hill i Frank Beard iz ZZ Topa). Pravi Zombiesi raspali su se 1967. i nisu ni znali da je njihova pjesma hit. Podvala je bila djelo kompanije Delta Promotions koja je tvrdila da su zakonski došli do prava na njihove pjesme što su, očito, odlučili odvesti do suludih razmjera. Kao i mnogim drugim izdavačima, nije im bio bitan bend već pjesme i smatrali su da nije presudno da ih pjevaju isti ljudi. Svi pokušaji "novih" Zombiesa neslavno su završili.

Inače, ista priča u Hrvatskoj događala se s dance "zvijezdom" Velinom koju su po klubovima diljem države glumile raznorazne starlete. No, ta priča nikako ne spada među "najveće".

2. Silibil N' Brains

Fikcija: Zaposlenik Island Recordsa početkom 2000-ih otkriva dva izuzetno nabrijana kalifornijska repera umjetničkih imena Silibil i Brains i sugerira im da kontaktiraju veliku menadžersku njušku, Jonathana Shalita koji im sređuje ugovore za Sony i astronomski budžet od 250 tisuća funti. Prvo postaju veliki hit u Velikoj Britaniji gdje se u kratkom vremenu pojavljuju na MTV-ju, a uspijevaju odraditi i koncert kao predgrupa tada popularnom D12-u, grupi čiji je član bio i Eminem. Nažalost, zbog kadrovskih rošada u Sonyju nikada ne objavljuju album, a tijekom tog perioda grupu napušta jedan od članova i cijela priča završava.

Stvarnost: Ni Silibil i Brains nisu bili Ameri već dva Škota iz Dundeeja, Gavin Bain i Billy Boyd koji su isprva podbacili s grupom koja se zvala B Production da bi se kasnije vratili u London pretvarajući se čak tri godine da su iz Kalifornije. U tom periodu prevarili su ne samo Shalita i Sony već i cijeli svijet. Boyd se na kraju zasitio šarade i vratio u Škotsku. O svemu je snimljen i dokumentarac "The Great Hip Hop Hoax", a grupa je 2013., nakon popularnosti filma, napokon izdala prvi EP.

3. Platinum Weird

Fikcija: Prije nego je uspio s Annie Lennox, Dave Stewart iz Eurythmicsa osnovao je bend Platinum Weird u kojem je pjevala američka pjevačica Erin Grace čiji je stil  uvelike utjecao na legendarnu Stevie Nicks iz Fleetwood Maca. Početkom 1974. počeli su snimati svoj prvi album koji nikad nije završen. Naime, traumatizirana smrću engleskog folk pjevača Nicka Drakea, Grace odustaje od glazbe i bježi s dečkom Eltona Johna.

Godinama kasnije, Stewart počinje suradnju s kantautoricom Karom DioGuardi i spletom okolnosti odsvira joj nekoliko pjesama Platinum Weirda. Na njegovo iznenađenje, DioGuardi zna sve pjesme jer naučila ih je od nekadašnje susjede koja joj je bila i mentorica. Ispostavlja se da je susjeda bila ni više ni manje nego davno zaboravljena Erin Grace. Stewart odlučuje izbaciti stare pjesme, a o svemu snima i dokumentarac. U dokumentarcu Annie Lennox, Elton John, Jagger, Christina Aguilera i Ringo Starr s oduševljenjem pričaju o kultnom bendu.

Stvarnost: Tijekom 2004., Stewart i DioGuardi rade na pjesmama za grupu The Pussycat Dolls, a pjesme koje su napisali podsjećale su na Fleetwood Mac i nimalo nisu odgovarale popularnoj grupi kojoj su bile namijenjene. No, svidjele su se šefu izdavačke kuće Interscope Jimmyju Iovineu koji im sugerira da pjesme izdaju i upravo je Iovine predložio da izmisle neobičnu pozadinsku priču kako bi privukli pažnju na album.

Osim dokumentarca pojavile su se i lažne internetske stranice posvećene lažnom bendu, ali Stewart je priznao o čemu je riječ čim se dokumentarac pojavio.

4. Orion

Fikcija: 1978., godinu dana nakon smrti Elvisa, izdavačka kuća Sun Records izbacuje duet verziju njegovog solo hita iz 1961. "Save the Last Dance for Me" koju pjeva s Jerryjem Lee Lewisom. Drugi glas na pjesmi i na drugim duetima koji su se nakon toga pojavili, neodoljivo je podsjećao na Elvisa. Radi li se o neobjavljenim Elvisovim pjesmama?

Sun nije ni potvrđivao ni demantirao priče već isprva prepuštaju mašti fanova da čini svoje, a kasnije tvrde da glas pripada misterioznom maskiranom pjevaču imena Orion (inače, radi se o istom imenu koje se koristi u tada izdanoj knjizi o rock zvijezdi koja postaje zarobljenikom vlastite slave zbog čega lažira smrt). Stvaraju se teorije zavjere fanova koji tvrde da Elvis nije mrtav. Slijede i Orionovi albumi, a prvi se zove "Reborn" (Ponovno rođen).

Stvarnost: Osnivač Sun Recordsa, Sam Phillips, svoju je izdavačku kuću i katalog 1969. prodao beskrupuloznom Shelbyju Singletonu koji je nakon smrti Kralja rocka odlučio zaraditi iskorištavajući tugu fanova.

Orion je zapravo Elvisov imitator Jimmy Ellis koji se na ovaj način dokopao slave, ali nakon nekog vremena cijela priča počinje mu smetati i 1983. skida masku i otkriva pravi identitet. Nažalost, nikog nije bilo briga za Ellisa. Orion je "oživio" tijekom devedesetih, a Ellis je nastavio s karijerom sve do smrti, 1998. nakon što je ubijen u pljački zalagaonice koju je vodio u Alabami.

5. Milli Vanilli

Fikcija: Dva zgodna R&B/pop pjevača iz Munchena, Fab Morvan i Rob Pilatus karijeru su započela 1988., albumom "All or Nothing" koji je isprva izašao samo za europsko tržište. No, zapeo je za uho ljudima iz Ariste nakon čega izlazi u Americi, ali kao "Girl You Know It's True", prikladno nazvan prema njihovom velikom hitu. Sljedeća tri singla završavaju na samom vrhu ljestvica u Americi i osvajaju Grammy u kategoriji najboljih novih izvođača 1990., a mnogi im predviđaju više nego sjajnu budućnost.

Stvarnost: Imati tekstopisce i nastupati na playback sve je samo ne novost u svijetu popa. Međutim, ono po čemu se Milli Vanilli izdvajaju od ostatka je to da Fab i Rob ne pjevaju čak ni na albumu.

Kompletna su izmišljotina njemačkog producenta Franka Fariana (koji je stvorio i Boney M.) koji je angažirao talentirane pjevače, a Fab i Rob bili su samo modeli. Slava je nestala čak i brže nego su je stekli. Grammyje su morali vratiti četiri dana nakon što je Farian bio prisiljen priznati svoju podvalu. Album pravih pjevača "The Real Milli Vanilli" objavljen je 1991., ali karijere Morvana i Pilatusa pretrpjele su golem udarac. Album iz 1993. prodan je u samo 2000 primjeraka, a izdavačka kuća proglasila je bankrot.

Pet godina kasnije, duo je pokušao vratiti se na scenu novim albumom "Back and in Attack", ali Pilatus je pronađen mrtav (predozirao se), a priča o najvećoj podvali u pop svijetu dobila je tragičan završetak.

6. Fritz Kreisler

Fikcija: Tijekom europske turneje početkom dvadesetog stoljeća, austrijski violinist Friz Kreisler kopajući po knjižnicama i manastirima otkrio je niz neobjavljenih skladbi starih majstora kao što su Bach, Vivaldi i Pugnani. Oduševljen ovim otkrićima, Kreisler ih je uvrstio u repertoar, a skladbe su tijekom godina dobile i počasno mjesto u povijesti klasične glazbe.

Stvarnost: Kreisler skladbe nije otkrio već ih sam napisao i slagao da se radi o djelima velikana kako bi osigurao publiku na koncertima, a i smatrao je da se radi o super šali.

Njegova podvala vjerojatno bi prošla ispod radara da ga kritičarka New York Timesa 1935. nije gotovo u šali upitala je li sam skladao poznata djela. Nonšalantno je priznao i rekao: "Imena se mijenjaju, vrijednost ostaje". Sve se pretvorilo u skandal, a priča je završila na naslovnici lista. No, njegova reputacija ostala je neokrznuta skandalom, a Kreisler se i dan danas smatra jednim od najboljih violinista svih vremena.