Kažu da su sitne žene dinamitne. Većinom je to i istina. Nešto poput Napoleonovog kompleksa, ali ipak drugačije - žene koje smatraju da imaju premale grudi prolaze nekoliko faza. Prva faza je najčešće samosažaljenje. To traje još u pubertetu kada sve djevojke dobivaju grudi, a one nikako. No tada to i ne dosegne granicu deprimiranosti iz istog tog razloga - pa, tinejdžerke su, možda narastu. Postoje dvije vrste takvih ljudi. Jedna su oni krajnje povučeni, a drugi su oni ljudi su taj "nedostatak" odlučili nadomjestiti nečim drugim. Ekstremno izražen stil, stavovi, glasan govor, izražajna pojavnost, perfekcionizam, natjecateljski duh i još mnogo toga odlike su velikog borca. No, to su uglavnom odlike i nekoga tko skriva neku manu. Žene tada najčešće nesvjesno odluče biti jače, bolje, ljepše i pametnije od ostalih žena kako bi dokazale da su dovoljno dobre, a i kako bi bile sigurne da će imati kvalitete koje će druge ljude toliko privući da se na grudi neće niti obazirati. 

Kod muškaraca je slično. Zajednička tuširanja nakon tjelesnog, ljetovanja i noćna kupanja idealna su mjesta za "usporedbu alata". A kada cijelo društvo zna da si upravo ti s onim najmanjim, to ne može biti ugodno. Podmsijeh izazvan nečijim fizičkim pomanjkanjem tkiva može na istoj toj osobi izazvati trajne psihičke posljedice. Što kada shvatite da očito niste bili u prvom redu kada su se centimetri dijelili? Traže se alternative. Razni umetci? Hm, neudobni su i prilično skupi. Koliko je operacija kod estetskog kirurga? Možda neke tablete? Ili drugačije oblačenje? Dobro, možda se zaista i odlučite za neku od navedenih opcija. Sve dok ne nađete partnera ili partnericu i dok ne dođe do trenutk kada je potrebno pokazati sve što ste do sada vješto krili ispod umjetno nabubrenih hlača. Strašan šok za nekoga tko svoje tijelo skriva i od samoga sebe, a kamoli od drugih. Stvari sada dolaze na vagu, prihvatiti samoga sebe ili se zaključati pod stakleno zvono? Teška odluka, ali ipak se odlučujete za život.

Seks u mraku

U strahu od svog tijela osobe koje pate od kompleksa zbog malenih grudi ili spolovila često mogu biti intimni samo u mrklom mraku. I sve je dobro dok partnerove ruke ne počnu lutati po tijelu. Prvi puta se zabranjuju dodiri. To je u redu, ispadate fini, ali drugi, treći, četvrti? Dokle tako? Ako je vaš partner zadovoljan vašim izgledom i ako vaš odnos traje barem nekoliko mjeseci, shvatit ćete da ste jedna divna jedrilica kojoj je netko napokon digao jedra kako bi mogla ploviti. A onda slijedi najbolji dio. Nedodirljivost.

Enrique Iglesias je javno priznao da ima mali penis. To je naprosto divno. Vjerojatno bi većina djevojaka imala tremu kada bi se našla oči u oči s njime, ali sada nema napetosti, zamislite, on ima manu! Ako se to može nazvati manom. Naročito sada kada je on osobno izjavio takvo nešto, pa se može očekivati da će uskoro biti "in" imati malo spolovilo. Jer ako može Enrique.. No, nedodirljivost je divna stvar. Godinama ste gradili samopouzdanje kako bi mogli živjeti sami sa svojim tijelom i napokon uspjeli u tome, a sada ste još i našli nekoga tko vam je pokazao ono što cijelo vrijeme niste shvaćali - da veličina nije važna. Ma, tko vam što može? Je li veličina važna ili ne, vječito je pitanje na koje svi misle da imaju odgovor. Svi odgovori na ovo pitanje su točni jer onaj koji nema ništa drugo za ponuditi neka ima barem veličinu, a žena koja "nema ništa u glavi" može pomisliti da onda mora imati barem nešto u grudnjaku. I na kraju kada se sve zbroji i oduzme može se doći do jednostavnog zaključka. Za svaku ljepotu postoje oči koje će ju takvu prepoznati. Bez umetka, bez grčeva i bez glume.

Al.H.