POVRATAK hrvatskih nogometaša očito se emitirao u dvije verzije jer kako drukčije opisati reakcije dijela hrvatske javnosti.

Naime, u jednoj smo verziji gledali sporokotrljajući autobus prepun vrhunskih sportaša čiji je uspjeh na Svjetskom prvenstvu razoružao čak i najveće cinike i rezultirao dočekom koji ćemo još dugo pamtiti. 

U drugoj smo vidjeli sve to, ali prijenos je začinjen s malo akcije. Točnije, činom otmice starog drumskog razbojnika Marka Perkovića Thompsona koji je u jednom trenutku uletio u autobus i natjerao gomilu odraslih nogometaša da se ponašaju onako kako nikada ne bi. 

Što on tamo radi? Tko ga je pozvao? Je li to primjereno? 

Fašističko smeće će mi dan pokvarit... Vapšuvarivari

Ta, a i mnoga druga pitanja pronaći ćete u statusima tisuća zgroženih, osupnutih i šokiranih građana. 

I bila bi to sasvim legitimna pitanja da u tjednima koji su prethodili ovoj "otmici", isti ti nogometaši nakon svake pobjede nisu pjevali iste te pjesme istog tog pjevača i s istim se tim pjevačem slikali kao da je upravo on najveća zvijezda ovog dočeka ili pak uzvikivali njegovo ime jednom kad su stigli na Trg na kojem je isti taj pjevač otpjevao istu tu pjesmu koja ih je pratila u pobjedi. 

Međutim, ljudi su zgroženi, ljuti i nadrkani na Thompsona u tolikoj mjeri da je Krešo Beljak u svom statusu napisao: "Mora mi smeće fašističko dan pokvarit... ali neće, nabijem i njega i sve fašiste!!! Ignore!! Danas samo Hrvatska!!!!". 

Gle, čuj, pazi... Mislim... Thompson. Kužiš me?

Problem tog i sličnih statusa nije to što su autori iz ovog ili onog razloga ljuti na Thompsona. Imaju to pravo. To znamo i čak se možemo i složiti s time da je sve ovo moglo proći bez čovjeka uz kojeg vežemo problematične tekstove, ali gle - nije jer tada bi to značilo da smo Hrvatska kojoj dio nas teži, a ne ona koja zapravo jesmo.  

Problem je to što su takvi komentari tako dosadno očekivani, populistički, beskorisni i izazivaju suprotnu reakciju od željene. Uzeli ste, realno gledajući, najbenigniju moguću "thompsonastu" situaciju, politizirali ono što je bez ikakvih problema moglo proći bez komunista i fašista i nakratko nas i nepotrebno podsjetili da je ovo ispod svega samo još jedan ponedjeljak u Hrvatskoj. Thompson je u ovom neviđenom spektaklu i s obzirom na sve ostale okolnosti u Hrvatskoj, u najgorem slučaju bio zvuk udaraljki u "(Don't Fear) The Reaper", nešto što ne bismo ni doživjeli da nam netko na to nije ukazao. 

Ovo nije hrabra kritika problematične pojave u društvu, ovo je mlaćenje prazne slame. Naime, ako se deklarirate kao ljevičar, liberal ili antifašist, sasvim je očekivano da ćete se obrecnuti na Thompsona jer to je linija nepostojećeg otpora. Kritika Thompsona je "a tak' ti je to", isprazna poštapalica koju izgovarate kada nemate ništa pametnije. 

Tom i sličnim statusima nedostaju muda jer Thompson se tamo nije materijalizirao nakon što se netko prekrižio i tri puta zaredom ponovio "za dom". Pozvali su ga igrači koji su njegove pjesme pjevali. Stoga, kad kažeš da ti "fašističko smeće" i "svi fašisti" kvare dan, to nije samo Thompson nego i oni koji su ga pozvali jer ponavljanje stihova fašista i opčinjenost likom i djelom fašista bi po nekoj logici bilo promicanje fašizma. Recimo, kao u slučaju jednog Rakitića kojemu je Thompson "kralj". 

No, status u kojem eksplicitno prozivaš reprezentativce ne bi bio posebno lajkabilan u jeku masovne histerije pa je sigurnije ući bezubo i nastaviti s jahanjem te stare izmučene rage. 

Domoljubi amateri

Glazbeni ukus nogometaša nikada nije bio ono zbog čega smo ih voljeli jer ako nisu cajke, Thompson je i nitko normalan nije očekivao da će ih izloženost srebru odjednom pretvoriti u štovatelje tog visokog C u Allegrijevoj "Miserere". Njihov glazbeni ukus takav je kakav je oduvijek bio, Hrvatska danas je ista ona Hrvatska od prije Svjetskog prvenstva, a ta Hrvatska očito nema većih problema s Thompsonovim pjesmama. 

Očekivali ste da će domoljubni ushit ovakvih razmjera proći bez domoljubnih općih mjesta? Teško. 

Čini se kao da su neki od nas tek ove godine prvi puta osjetili taj domoljubni naboj koji te tjera da u kockastom dresu i sa zastavom kao šalom uletiš u ovaj "film" urlajući "Ajmo Hrvatska", ali taj "film" traje dulje od ovog prvenstva i trebali biste znati da je Thompson neizostavni dio soundtracka. 

Ne možeš se pojaviti niotkuda i samo tako mijenjati kanon žanra. Treba vremena. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala