TOG 16. studenog 1991. godine u dvorani zvučnog imena Verdi, smještenoj usred mjestašca Muggia blizu Trsta, stisnulo se petstotinjak mladih da bi gledali prilično nepoznati američki bend Nirvana. Nepuna dva mjeseca ranije izdali su svoj drugi album Nevermind, još je jako malo ljudi uopće znalo tko su oni.

Prema kazivanjima nekih Talijana s koncerta, polovica publike došla je iz susjedne, već raspadajuće Jugoslavije, premda se mahom najvjerojatnije radilo o Slovencima. Basist Nirvane Krist Novoselić, podrijetlom iz Zadra (gdje se kratko i školovao), po govoru je prepoznao goste iz susjedstva te je nastup započeo otkačenom najavom na hrvatskom: Dobro večer, mi smo Bijelo Dugme.

A onda su zasvirali stvar za koju nitko još nije slutio da će postati jedan od najvećih hitova u povijesti popularne glazbe. 

Klišeiziran rif

Prvo s čime je Kurt započeo stvaranje pjesme bio je rif, za kojega je i sam rekao da je klišeiziran.

"Kad sam prvi put došao s njime, Krist me pogledao i rekao: Ovo je smiješno. Natjerao sam bend da to svira sat i pol."

Mnogima je prva asocijacija na rif bila More Than a Feeling od grupe Boston. I sama Nirvana katkad je znala svirati tu frazu kao svojevrsnu najavu Teen Spirita. Sličnost se našla i u još starijoj pjesmi Kingsmena Louie, Louie.

Treba pošteno reći da su sličnosti isključivo ritmičke, ne harmonijske. More Than A Feeling ima shemu akorda 1–4–6–5 u G-duru , Louie Louie 1–4–5–4 u A duru dok Smells Like Teen Spirit ima originalniju shemu 1–4–3–6 (s malom tercom i sekstom) u F molu.

Rif se svakako mogao smisliti i bez slušanja drugih. Puno više na pjesmu i Nirvanu općenito utjecali su Pixies, od njih su preuzeli dinamiku tihog i blagog koje naglo prelazi u glasno i teško. Kurt je osobito volio njihov album Surfer Rosa, a ova je numera definitivno predak Nirvaninog vječnog hita. 

Miris tinejdžerskog duha

Radni naslov pjesme bio je Anthem, jer je Kurt i htio stvoriti rock himnu.

No, ubrzo se predomislio, inspiriran natpisom Kurt smells like teen spirit, kojega je vodootpornim flomasterom na njegovom zidu ostavila Kathleen Hanna iz feminističkog punk banda Bikini Kill. Kurt je to shvatio kao neku revolucionarnu poruku, ali se radilo o referenci na deodorant čiji je naziv zasmijao Hannu. Kurt ju je kasnije zamolio da to iskoristi za naslov svoje nove skladbe, što mu je odmah odobrila, premda ju je malo pekla savjest zbog prešućnog podrijetla fraze.

Koja se nigdje ne spominje u tekstu, to je valjda i sve što možemo reći o značenju riječi koje pjeva Kurt. Neki će tumači tu naći tipično Cobainovo ispitivanje smisla i besmisla, prepuno suprotnosti i proturječja, ali to doista nikome ne pomaže da pronađe ikakav smisao. Premda ima onih koji misle da znaju rješenje tajne i time samo pridonose stalnom zanimanju za Kurtovu umjetnost.

Uz to, ni izvornim engleskim govornicima nije bilo jasno što on uopće izgovara, po čemu je ta pjesma u još jednom segmentu bila slična već spomenutoj i također nemuštoj Louie, Louie. 

Najljepša melodija

Kurt je za sebe govorio da pojma nema o gitari i o glazbi općenito. "Pao bih ispit za početnike folk gitare. Ako idete po pravilima, jako ste ograničeni. Nemam želju napredovati, učiti kako se čita glazba, razumjeti arpeggio i dorski modal", rekao je u intervjuu. 

Zbunjuje kad netko veli da nema pojma o glazbi, a onda spomene arpeggio i još sofisticiraniji pojam dorskog modala.

No, apsolutno nije bitno koliko toga Kurt Cobain zna o muzikologiji, puno je važniji njegov izniman osjećaj za melodiju, onaj kojega je razvijao slušajući pjesme njemu dragih Beatlesa i drugih majstora.

I to jest ono što nas čudi kad shvatimo da u pjesmi teškog zvuka s prepoznatljivim rifom najljepše zapravo zvuči melodija kitice, koja se razvija unutar prirodne molske ljestvice. Kad je svirate na klaviru, gdje lijeva ruka ide po bas dionici (F – B – As – Des), odjedanput vam to zvuči kao Erik Satie i njegova Gymnopedie. Tajna je u neobičnim intervalima i velikim skokovima između nota. Premda, skokovi nisu obavezni, "here we are now" u pripjevu je kromatsko i jako melankolično.

Kako pjesma zvuči kad ju se ogoli samo na melodiju i harmoniju, otkriva nam ova lijepa obrada Tori Amos. 

Ništa bez snimanja

Snimanje glazbe odavno je postalo kreativan postupak, a ne puka reprodukcija. Producent sudjeluje u procesu kao koautor, on mora u glavi čuti kako bi skladba mogla još bolje zazvučati.

Takvoga se posla u slučaju Nirvane latio Butch Vig, bubnjar grupe Garbage, koji je imao puno sluha za alternativne rockere tog vremena (Smashing Pumpkins, Sonic Youth). Njemu je Nirvana poslala svoj dosta loše snimljeni demo, u kojemu je Vig ipak prepoznao potencijal. Mijenjao je aranžman, skratio pripjev, preoblikovao zvuk Kurtove gitare i sad je pjesma zvučala puno bolje i moćnije, a Vig je dobio nadimak Nevermind Man. Snimanje je obavljeno u jednom danu.

Konačnu studijsku obradu načinio je mikser zvuka Andy Wallace. Najočitije promjene koje je napravio bio je produženi feedback gitare nakon solaže, kao i odjekivanje onog hello, hello. Neki vrlo ozbiljni poznavatelji rocka vele da ne bi nikada imali toliki hit bez Wallaceovih izmjena. A neki drugi mrmljaju da je zvuk postao suviše uglađen.

Možda je najbolje da to sami procijenite slušajući Vigovu verziju koja nije dospjela na konačnu verziju albuma.

Zlatno doba MTV-a

U vrijeme kad je Nirvana snimala svoj najveći hit, video je već davno ubio radijsku zvijezdu i snimanje spota je bio neophodan uvjet da bi itko uopće za vas znao. 

Budžet izdvojen za spot nije uopće bio tako loš, nekih 30 do 50 tisuća dolara. Za usporedbu, Michael Jackson je za Beat It izdvojio pet puta veću sumu.

Zamisao je bila prilično jednostavna: srednjoškolci se okupljaju prije sportskog događaja kako bi se nabrijali za što jače navijanje. Izvorno je zamišljeno da oni sjede, što su statisti sve nestrpljivije činili gotovo cijeli dan. Kad je Kurt predložio da ih se pusti da divljački plešu, oni su to jedva dočekali kao priliku da se ispušu i naprave vrlo uvjerljiv kaos.

Kurt se efektno miješao i u proces konačne obrade snimke, inzistirao je da se na kraju vidi njegovo lice u krupnom planu, što je jedna od ikoničkih slika rock povijesti.

A MTV je dobio jedan od najvećih spotova na svom kanalu ikada. Emitirali su ga više puta dnevno. MTV je kasnije ustupio mjesto YouTubeu, na kojemu je pjesma od 2009. do danas skupila preko dvije milijarde pregleda. U svakom trenutku netko ovo gleda i uživa – u slici, zvuku, melodiji, ritmu. A netko možda kuži i tekst.