KAO ŠTO u Hrvatskoj već biva nekoliko puta godišnje, braniteljske udruge izvršile su pritisak i spriječile da se održi narodnjački koncert. Ovog puta nastradala je Jelena Karleuša, koja je trebala nastupati na otočiću Barbarincu.

Predstavnici braniteljskih udruga gradu Kaštelima dostavili su protestni dopis, standardno pun šovinizma, logičkih grešaka i krivih analogija. Zbog toga se na sadržaj vrijedi osvrnuti kasnije i usputno.

Od izlizane gorčine i kukanja o ugroženoj državnosti zanimljivija je glupost samog poteza: naime, traženjem zabrane Karleušinog koncerta braniteljske udruge pile granu na kojoj sjede. Jelena Karleuša je bit njihovog postojanja, a članovi udruga trebali bi joj slati pisma zahvale svaki put kad odluči pjevati u Hrvatskoj.

>>Karleuša: Hrvatske vlasti su mi zabranile koncert jer sam iz Srbije. U 21. stoljeću

Unatoč Karleušinim miroljubivim objavama na društvenim mrežama (i zgražanju nakon što joj je zabranjen nastup), ostaje činjenica da obilazi skupove SNS-a, gostuje na režimskoj Pink televiziji i fotografira se s bivšim dogradonačelnikom Beograda Goranom Vesićem.

Najistaknutiji član SNS-a (iako više ne formalno) je, naravno, Aleksandar Vučić - najviše o njegovim stavovima govori činjenica da je desetljećima povezivan s Vojislavom Šešeljem, osuđenim ratnim zločincem. I ove godine je bio na proslavi vjenčanja njegovog sina.

Aktualni čelnik SNS-a je Miloš Vučević, čovjek koji je izjavio da “nikad neće moći razumjeti Srbe koji ljetuju u Hrvatskoj”. Goran Vesić, s kojim se Karleuša fotografirala, u Beogradu je maknuo Hrvatsku ulicu uz izjavu da "današnja Hrvatska ničim nije zaslužila da danas ima ulicu u Beogradu".

Autogol

Dakle, protiv Karleuše se ima smisla pobuniti, ali ne radi očuvanja “osjećaja branitelja”, nego radi općenitih ljudskih standarda. Avaj, predstavnici braniteljskih udruga uspjeli su propustiti sve ovo i umjesto toga napisali:

“Zahtijevamo da se otkažu koncerti navedenih izvođača, iz države koja je izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku, kao što se, u istoj Hrvatskoj otkazuju koncerti hrvatskog glazbenika i domoljuba Marka Perkovića Thompsona, te barda hrvatske glazbe Stjepana Jimmyja Stanića.”

Thompson je, naravno, poznat po izvođenju ustaške budnice Jasenovac i Gradiška Stara u kojoj se pjeva o klanju Srba, a 1996. se fotografirao sa slikama Jure Francetića i Ante Pavelića. Jimmy Stanić, “bard hrvatske glazbe”, kod notornog Velimira Bujanca pjevao je Lili Marlen, a na snimci koncerta dizao desnicu. 

Udruge se u dopisu čak ni ne trude napraviti neku od uobičajenih zamjena teza, kao što su kritika turbofolka ili prigovor na političke stavove. Karleuša braniteljima ne smeta zbog svog političkog opredjeljenja, nego jednostavno zato što je iz Srbije.

Dokaz za tu neselektivnost je otkazivanje Bajaginog koncerta prije pet godina - Bajagi će i najokorjeliji Hrvati teško naći zamjerku, ali udruženim veteranima dovoljan je pogled na osobnu iskaznicu da im nanese duševne boli.

Branitelji su tako, u prilici za spektakularni pogodak, zabili otužni autogol: odlučili su hrvatsku kulturu od srpske nekulture braniti hrvatskom nekulturom. U ovom slučaju, još puno gorom - ponašanje izvođača koje su naveli kao primjer “zašto oni mogu, a mi ne” nije pandan Jeleni Karleuši, nego Baji Malom Knindži.

"S kim si, takav si"

Drugi ironijski obrat je još zabavniji: da nema SNS-ovskog potpirivanja nacionalizma, kojem se po principu “s kim si, takav si” priklonila i Karleuša, ne bi moglo biti ni hrvatskih braniteljskih udruga skoro 30 godina nakon kraja rata. Ili barem ne u ovom formatu - one bi bile društva u koja se ljudi dolaze boćati ili igrati šah, a ne političko oružje koje može zabranjivati koncerte i uspješno držati za jaja cijele gradske uprave.

Za opravdati njihovo višedesetljetno postojanje, i evidentnu moć koju imaju, potreban je neprijatelj. Fiktivni, fingirani, bilo kakav - rat u Hrvatskoj očigledno i dalje traje, a kao agresor će poslužiti i folk izvođači. Udruženi branitelji ponašaju se kao Hiroo Onoda, japanski vojnik koji je 29 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata pronađen u filipinskoj džungli jer je odbijao vjerovati da je rat gotov. S jednom bitnom razlikom - udruge nisu zanimljiva povijesna anomalija, nego formacija koja još uvijek određuje hrvatski mainstream.

Ako potpuno maknemo na stranu politiku, Thompson i Karleuša su zapravo ista stvar. Jedna verzija ima malo više električnih gitara i ljubavi prema zastavi, u drugoj je izraženiji orijentalni ritam i ljubav prema osobi drugog spola. Kad se nađu na istom polju, teško je raspoznati razlike.

Karleuša - Gde smo pogrešili mi:

Gde smo pogrešili mi
sudbine izdali svoje
ko voli mora da zna
ponos i ljubav ne stoje
ko voli mora da zna
lakše sve u dvoje

Srce puno hirova
samo sebe prevari
tebe neće da prežali
druge neće da zavoli

Thompson - Draga:

Draga, draga
prevarit će riba more
nebo zvijezde koje gore
a ja tebe neću nikada

Moja draga, draga
izgubit će lopov zlato
ostavit' ce ptica jato
a ja tebe neću nikada

Nema ništa imanentno loše u tome. Oboje izvođača igraju na emocije, rade popularnu muziku za široke narodne mase i vrlo su uspješni u svom poslu - jedina razlika između njih je što je Thompson na nacionalizmu izgradio karijeru, a Karleuša samo podržava one koji su napravili isto. Zato se skupine ljudi koje slušaju Thompsona i Karleušu često preklapaju, a zadnjih godina to je već i prestalo biti tabu.

Domovinski pokret je problemu pristupio mrvicu lukavije, ali ništa manje prozirno. Na Facebooku su napisali da “ovaj glazbeni izričaj (Jelene Karleuše, op.a.) ne pripada našem podneblju“, kao protuprimjer navodeći - Prljavo kazalište.

Time su slučajno pogodili suštinu, jer je Prljavo kazalište u zadnjih 30 godina savršena slika onoga što žele: novokomponirani narodnjak zapakiran tako da ne zvuči kao novokomponirani narodnjak. Karleuša za one koji se srame reći da slušaju Karleušu.

To je ta famozna hrvatska kultura, ili, kako je Domovinski pokret još urnebesnije naveo, “mediteranska i europska kultura”. Teško je reći tko je bolje predstavlja, Prljavo kazalište ili Thompson. Još je teže objasniti zašto Karleuša ne razara mediteransku kulturu u Italiji ili Španjolskoj, bit će da su tamo branitelji militantniji.

Kamuflaža je propala

Upravo zbog te neiskrenosti i narodnjaka u rukavicama tvrdi i sirovi narodnjaci uvjerljivo pobjeđuju - koliko god braniteljske udruge i domovinski pokreti dizali nos nad njima. Kamuflaža je odavno propala, što se vidi po broju prodanih karata na svakom od koncerata onih koji uništavaju braniteljsku državu i uljuđene Europljane. 

Zadnji promašaj inicijative je cijela reakcija na najavljeni koncert: zabrana šunda, regulacija kulturnog života i određivanje glazbe koja se smije slušati bila su obilježja jedne prošle države, koju svi aktualni prosvjednici često spominju. Ovakvim potezima aktivno baštine njezine vrijednosti što je vrlo licemjerno, ali nimalo iznenađujuće.

Kao i obično, sve je naopako - aktivisti za ljudska prava mogli su ukazati na bliskost pjevačice sa strankom čiji članovi izražavaju antihrvatske stavove. Glupo je braniti koncert bilo kome, ali moglo se glasnije govoriti o toj problematici. Takva primjedba, iako opravdana, nije se dogodila. 

Otpor je pojavio upravo tamo gdje ima najmanje smisla - kod konkurentske firme. Politički ušančeni fanovi Thompsona i Prljavog kazališta, poput latentnog homoseksualca koji je javno najveći homofob, odlučili su pobjeći od vlastite slike tako što su je napali.

Srećom po čuvare kulture, i s druge strane Dunava je stanje vrlo slično. Za razliku od efikasnih Japanaca u filipinskoj džungli koji su priznali da je Drugi svjetski rat gotov već nakon trideset godina, u balkanskoj džungli on još uvijek traje. Znači da za rješavanje Domovinskog rata i raspuštanje braniteljskih udruga imamo minimalno pedeset godina lufta.

Do tada će im biti dovoljno par uobičajenih floskula da, u smrtnom boju, nastave spašavati mediteransku kulturu od Jelene Karleuše. I Prljavim kazalištem ako treba.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.