DVA DOSAD nepoznata i u javnosti neizvođena djela za orgulje Johanna Sebastiana Bacha predstavljena su i izvedena prvi put u 320 godina u crkvi sv. Tome u Leipzigu. Bachov arhiv u Leipzigu konačno je dvije kompozicije za orgulje u trajanju od po 14 minuta, koje su prije 30 godina otkrivene u Belgiji, atribuirao njemačkome kompozitoru Johanu Sebastijanu Bachu (1685.-1750).

Njemački ministar kulture Wolfram Weimer otkriće dvaju djela nazvao je "velikim trenutkom za svijet klasične glazbe".

Prvi su put ovi glazbeni komadi pozornost direktora arhiva Petera Wollnyja privukli 1992. godine kada je katalogizirao Bachove notne zapise u belgijskoj Kraljevskoj knjižnici u Bruxellesu. Wollny se bavi istraživanjem djela ovoga njemačkog skladatelja i glazbenika. 

Chaconne u d-molu BWV 1178 i Chaconne u g-molu BWV 1179, dva djela za orgulje, bila su nedatirana i nepotpisana pa je Wollny proveo čak 30 godina nastojeći potvrditi da je njihov autor upravo Bach. Rekao je kako je ustanovio da je Bach imao osamnaestak godina kada je komponirao djela.

U crkvi gdje je i pokopan

Obje su kompozicije izvedene u crkvi sv. Tome u Leipzigu, gdje je Bach pokopan i gdje je 27 godina radio kao kantor.

Odsvirao ih je nizozemski orguljaš Ton Koopman, koji je rekao da je iznimno ponosan što ih može izvesti prvi put u 320 godina. Kazao je i da su oba djela "vrlo visoke kvalitete" te da predstavljaju "veliku vrijednost i za današnje orguljaše, jer su prikladna i za izvođenje na manjim orguljama".

Wollny je kazao da obje 'chaconne' imaju više karakteristika koje su jedinstvene za Bachovo skladanje te da "stilski imaju značajke koje se mogu pronaći i u ostalim Bachovim djelima iz istog razdoblja, ali ni u jednome drugom kompozitorovu glazbenom djelu."

Vjeruje se da je kopije djela 1705. zapisao jedan od Bachovih učenika, Salomon Günther John. Na predstavljanju djela Wollny je rekao kako je "99.99 posto siguran da je Bach napisao ta dva djela" te da su ona sada dodana u službeni katalog Bachova glazbenog nasljeđa. 

Chaconne je izvorno ples sličan menuetu, ali polaganiji, a u 18. stoljeću bio je osobito omiljen u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji.