OSTVARIO se još jedan od hrvatskih snova - imamo autoput i sad možemo doći do mora za pišljiva 3 sata i ne baš tako pišljivih 150 i nešto kuna. To je Hrvatima više nego dobar razlog da oduševljeno iziđu na ulice, izopijaju se, da se skupi sama krema naše estrade pa da sve skupa podsjeti na nacionalni orgazam povodom spajanja Splita i Zagreba.

Na Trgu je do masovnog orgazma došlo kad su se Zagreb i Split spojili - Magazinom. Bio je tu i Oliver, bio je tu i Massimo, bilo je tu pokušaja da se "zadovolje svi ukusi", ali cijeli Trg je pao u trans na - Huljića. I, eto, "nacionalni napredak" je ostvaren, ali da se maknemo od Huljića, nema teorije.

"Put putujem" raznježio je svekoliko prisutno pučanstvo, a na stvar "Sve bi seke ljubile mornare" došlo je do delirija tako da u tom momentu nisam znao da li da zaplačem od smijeha ili da samo zaplačem.

Jer kad ti pedesetak tisuća sunarodnjaka uglas zapjeva "Sve bi seke ljubile mornare" slaveći što će plaćati ogromnu lovu za ono što su sami financirali, zapitaš se jesi ti lud ili svi oko tebe.

Zaključiš da si to ti, pomiriš se sa situacijom, pa se opiješ kao deva i pridružiš općem deliriju, a onda se tako pijan nošen domoljubnim nabojem zapitaš, kao Bare, gdje je nestao Thompson.

Jer, kad je već bal, zašto ga ne zakucati do balčaka?