Hoće li hrvatska glazba ikad biti bolja? Na ovakav način - oće ku*ac
HILJSON Mandela jedan je od trojice predvodnika komercijalne rap glazbe u Hrvatskoj (druga dvojica su Grše i Z++), a zadnje dvije godine u karijeri mu sve ide od ruke. Izdao je album Mandela effect prije godinu i pol, koji je imao dobru prođu, objavio album nove glazbe s matičnom grupom Kukus klan koji je imao slabu prođu, ali bar je bio povod velikom koncertu u Domu sportova.
Kad smo kod nastupa, nikad ih više nije imao - kao, uostalom, i cijela domaća trap scena koja uživa veliku popularnost među najmlađima. Bio je navodno i na Masked singeru, ali čak i moje strpljenje za gerijatrijske showove ima svoje granice pa nisam pogledao ni sekundu toga.
Ako ne znate ništa o tome, ili ignorirate monožanrovski pristup svjetskih pop autora ovih 10-15 godina, koji se u velikoj mjeri oslanja na estetske odrednice rap glazbe (precizno za semantičare: trap glazbe koja je u svojoj osnovi rap koji se više oslanja na melodije i načelno se tematski naslanja na nihilizam i hedonizam) ili imate previše godina, a premalo interesa za svijet oko sebe.
Ali idemo na aktualnije teme - što ste radili ovog vikenda? Baš me briga, ali znam da je Hiljson Mandela u tom periodu nastupao u Splitu u sklopu adventskog programa i vrištao "OĆE KURAC" zajedno s prvim redovima na opću rezigniranost ovih koji su došli po slasnu kobasu za 50 eura ili koliko se već maksimalno mogla dići cijena, a da ljudi i dalje kupuju.
Da se poslužim sintagmom naših premium pop pjesnika, tišina je bila gromoglasna.
Ali nemojte se poveseliti mom moraliziranju ili članku o klaunima na estradi koji ništa ne rade kako treba, jer Hilje nije mali igrač, a između njega i prosječnog vojsaša stoji golem ponor lijenosti koji Hiljsona jasno razdvaja od glazbenih diletanata. Pogledajte radije kako ovakvi nastupi izgledaju iz bliže perspektive:
Ako nije jasno: djeca obožavaju trap, a samim tim i Hiljsona Mandelu.
Kako smo došli ovdje?
Konzumenti ove glazbe su na njenim skromnim počecima (High5, Kukus klan, a nategnuto i Kiša metaka koja estetski nema previše veze s tim, ali je uzela isti dio tržišnog kolača) bili prevalentno 20-godišnjaci, a glazba je tematski, tekstualno i glazbeno bila ambicioznija i zanimljivija, dakle i privlačnija publici kojoj to ipak nisu prve pjesme koje su u životu čuli.
Kvalitativno i komercijalno se tu izdvajaju istinski zabavne i kvalitetne pjesme poput High5 Mama napokon sam uspio, njihovog hita Otrova u čaj koji je potaknuo Z plus plusa (a na žalost i Zemba Latifu) da ide all in na pjevni trap na vrijeme. Tu su i Kukusove uspješnice kao što su Medalje, sad već mitska Pusti me na miru ili Spartanac, a iz tih temelja izrasli su hitovi novijih izvođača poput odlične Kabriolet.
Kabriolet je evoluirala u najbolju hrvatsku pjesmu 2020., Ljeto već je gotovo, kao i recentni zabavan house Šnit (s odličnim spotom), Kiša metaka (na krilima Kreše Bengalke koji je tekstualno bio fantastičan tih godina) poslužili su kao temelj meme rapa iz kojeg su izašli svi Vojko V hitovi i Kukusov Oće kurac koji je Hiljson izvodio u Splitu, Grše je pokupio sve stilske odrednice Kiše metaka i uz pomoć Lokrumove produkcije, ozbiljnog pristupa poslu i radiofoničnog glasa postao komercijalno najuspješniji rap izvođač u Hrvatskoj, a iznad hrpe klonova koje yem trap generator izbacuje na tjednoj bazi uzdigao se upravo Hiljson Mandela kao zagrebački prvak rap glazbe.
Hiljson Mandela i simptom trapa za djecu
Polivalentan, muzikalan i radišan, Ivan Hilje je pojednostavljivanjem sadržaja pjesama sasvim jasan pokazatelj tranzicije ciljnih skupina ove glazbe.
Kao jedini pokret koji ovisi o tržištu i ne uživa podršku interesnih grupa koje profitiraju na radiju, hrvatski trap nikad nije imao budućnost ovakav kakav jest. Izuzev specifičnih primjera poput Kiše metaka (nekad davno i Dječaka) koji su isticali specifičnosti i meme svoje egzistencije tako što su ponašanja okoline (i crne kronike) hiperbolizirali na zabavne načine, ostatak scene se bar 95% vremena oslanja na prijevod američkog trapa koji sluša.
Pažnju odrasle publike (koju u ranim dvadesetim pretvore u rap entuzijaste) nije pretjerano lako zadržati takvim pristupom iz jednostavnog razloga - izvorni proizvod je puno kvalitetniji od domaćeg prijevoda. Odrastanje i razvoj slušateljskih navika učine ostatak posla, zbog čega sad vjerojatno imamo hrpu obožavatelja Kendricka Lamara koji su odrasli na High5.
Stoga je i logično da su yemovci morali izvući joker Grokan te reducirati komplikacije vlastitih pjesama ne bi li naciljali svu onu djecu koja su se uspjela oduprijeti roditeljskom pritisku da pjevuše karaoke Život nije siv pred televizorom kad dođu gosti.
Sad imamo ovaj bućkuriš: 1) ozbiljniji pristup produkciji i kvaliteti zvuka (što je dobro), 2) refreni su jako izravni (što je dobro) i krajnje simplificirani (što nije toliko dobro) da mogu funkcionirati u tiktokovima adolescenata, 3) tekstovi puni lijenih generičnih linija koje zvuče kao da Bojan Jambrošić radi battle rap (što definitivno nije dobro), a 4) izvođači se više bave digitalnim marketingom nego glazbom. To zadnje je samo ljigavo jer sebe reduciraju na obrte koji postoje zbog plasiranja sadržaja u kojem nema naročitih avantura i izazova.
Naravno da je krindž. Ali, puno važnije, u široj slici obezvrjeđuje značaj glazbe u ljudskim životima. Teško je probaviti da su vaši idoli samo hodajući billboardi koji će reklamirati što god poželite, a glazba koju rade samo je sredstvo da dođu do što bolje cijene za to.
Bilo bi lakše gledati Hiljsona kako trčkara do frižidera po gazirano piće za koje smo sigurni da ga od malih nogu obožava kad bi pjesme bile konkretnije i zanimljivije od "brojim pare, bilo nam je teško, na vrhu smo, mama vidi me, vozim McLaren, a sad popis modnih brandova".
Kakva šteta što su reputacija i sadržajni standard glazbenika na toliko niskoj razini da se trapom počela baviti čak i Ella Dvornik, i to javnim hvalisanjem da je počela to raditi jer "nije teško"!
Kakva šteta potencijala kad naši najveći kapaciteti za izuzetnu glazbu koja bi nam svima nešto značila, bila soundtrack za sjajne i grozne životne trenutke, potakla nas na razmišljanje o svemu izvan i unutar nas samih svojom voljom reduciraju sami sebe na džinglove za (pre)bahatu djecu!
Kakva šteta što će dobar dio Hrvata odmahnuti rukom na ove realne probleme iako je glazba obilježila toliko toga u životima svih nas, oblikovala nas kao osobe i definirala mnoge suštinske faktore kulture našeg društva!
Koga okriviti za to što je stvorena scena koja jednostavno ne može iznjedriti ozbiljne hitove?
Hiljsona, Gršu, Vojka i sve ostale koji imaju potencijala, ali si ne mogu priuštiti rizik i dati sve od sebe da naprave nešto fenomenalno za odrasle što možda neće prihvatiti 13-godišnja publika o kojoj im ovisi egzistencija? (Ili ne žele jer je dobru glazbu teško kontinuirano raditi?)
Ili interesne grupe glazbenih kartela koje su dvadesetogodišnjim ugnjetavanjem i monopolom toliko zagadile javni prostor, suzile skupinu koja kvalitetno zarađuje od glazbe i toliko specificirale pogodovanje putem kojeg se ulazi u taj krug da su de facto onemogućile razvoj glazbene industrije?
Ne znam, ali strahujem za budućnost svih ljubitelja glazbe na hrvatskom jeziku.
Što ako neće kurac?
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati