NAKON što je 2013. godine završio dva odlična nova filma - Nuspojave i Moj život s Liberaceom - Steven Soderbergh šokirao je najavivši oproštaj od filma i prelazak na televizijsku produkciju.

Usprkos dugoj i bogatoj karijeri koja uključuje i naslove kao što su Seks, laži i videovrpce, Daleko od očiju, Erin Brockovich, Traffic i Oceanovih jedanaest (i 12 i 13 također), Steven Soderbergh nije se činio zrelim za mirovinu. Tada je imao svega 50 godina i status jednog od najkreativnijih suvremenih američkih filmaša, sjajnog stilista i inovatora.

Ipak, četiri godine kasnije, nakon relativno uspješne serije The Knick (Kirurg) i nešto manje uspješnog eksperimenta s krimi serijom Mozaik, koja je nudila mogućnost gledanja epizoda bilo kojim redoslijedom, predomislio se i vratio kino filmu, i to jako zabavnim krimićem Logan Lucky.

No, nakon njega slijedi rijetko viđen sunovrat i vjerojatno najgori dio njegove karijere; snima punom parom, no redom je riječ o slabim i promašenim filmovima kao što su The Laundromat ili No Sudden Move te ništa uspješnijim serijama, primjerice Full Circle. Do pred neki dan činilo se kako je nepovratno izgubio specifični touch. 

Prisutnost je ugodno iznenađenje

Stoga odlazak u kino na njegov novi film, horor Prisutnost (Presence), nije bio u optimističnom tonu, no kako to obično biva, preokreti se dogode kad ih najmanje očekujemo.

Prisutnost, naime, predstavlja povratak u formu onog znatiželjnog, zaigranog i talentiranog Soderbergha koji uživa istraživati i eksperimentirati, dekonstruirati pa ispočetka konstruirati temelje žanra kojim se bavi, a u ovom slučaju to je horor o duhovima i ukletim, odnosno opsjednutim kućama.

Nije jednostavno pisati o filmu kojemu je glavna kvaliteta ono o čemu ne smijete pisati a da ne pokvarite čitatelju užitak, no pokušat ćemo pronaći balans. Prisutnost/Presence iz naslova zapravo je glavni lik filma, subjektivni pogled nekoga ili nečega što obitava u staroj kući u koju se useljava obitelj Paynes, a već njihovo prezime nagoviješta da bi ono što slijedi moglo biti bolno. 

Majka Rebecca (Lucy Liu) poslovna je žena koja donosi sve odluke u obitelji, no emotivno je distancirana.

Njezin suprug Chris (Chris Sullivan) mnogo je simpatičniji, korpulentni muškarac kojega više nego suprugu zanimaju njihova djeca, sin Tyler (Eddy Maday), antipatični i arogantni dripac lišen bilo kakve empatije, pogotovo prema sestri, te spomenuta sestra Chloe (Callina Liang), koja se još oporavlja od nedavnih smrti dviju prijateljica. Obje su, navodno, umrle od predoziranja, no čini se da Chloe u to nije baš uvjerena.

Prisutnost isprva tek uhodi ukućane, vjerojatno joj je potrebno vrijeme da ih upozna i donese zaključke, no s vremenom se ipak odlučuje na neke manje akcije, što prva osjeti Chloe, koja vjeruje da iza čudnih pojava u kući stoji Nadia, njezina nedavno preminula najbolja prijateljica. 

Ostali članovi obitelji ne dijele njezine slutnje, no kako ih netko uporno sabotira, a oni ne znaju je li vlada, Srbi ili masoni, nema im druge nego potražiti pomoć od lokalne psihičke koja će ih upozoriti da pripaze na prozor, no njima će se taj angažman učiniti kao pogrešna investicija. 

Nema jeftinih fora

Jačanjem paranormalnih pojava u kući raste i tenzija. Soderbergh, doduše, nije tip koji će vas plašiti jeftinim forama skrivajući se pacerski iza vrata i vičući bu, već je ozbiljan igrač na duge pruge pa preferira lagano krčkanje, ono tzv. sporo sagorijevanje živaca, kako ukućana tako i gledatelja.

Istovremeno se naš racionalni dio bavi odgonetavanjem odgovora na pitanja koja se neprestano množe: Koja je prava priroda Prisutnosti? Želi li nauditi ukućanima ili možda ipak ne? Koji je njezin motiv? Postoji li povijest njezina odnosa s kućom? A s članovima obitelji?

Teško ćete sami pogoditi, no razotkrivanje će biti koliko jezivo toliko i zabavno. A zabavno je sigurno bilo i samom Soderberghu koji je, kao i u većini svojih filmova, sam svoj direktor fotografije, pod stalnim pseudonimom Peter Andrews, što u ovom slučaju znači da je postao i više od snimatelja, jer postao je Prisutnost sama, nevidljiv ali sveprisutan lik koji kamerom ulazi u razne interakcije s drugim likovima. To zna biti jezivo, ali Soderbergh načinom kretanja i reakcijama pridaje svom karakteru i neočekivanu nijansu humora.

Kad je o žanrovima riječ, Soderbergh je u karijeri dosta šarao, no do sada nije pokazivao interes za horor, stoga ni Prisutnost vizualno ne preuzima ugođaj klasičnog gotičkog horora, već je stilski bliža filmovima poput Paranormalno.

Značajan dio filma događa se danju, pod punim osvjetljenjem, priroda onog nečeg natprirodnog koje vreba u kući sasvim je drugačija nego što nas je kanon horora navikao, a atmosfera filma često je sličnija trileru, žanru s kojim je Soderbergh na ti, a koji, uostalom, i čini jedan sloj ovog filma. 

I dok Soderbergh nije dosad imao iskustva s hororom, tu je iskusni scenarist David Koepp, s kojim je već surađivao na filmu Kimi, koji je mnogo skloniji ovom žanru od njega. Koepp je kao režiser svojedobno potpisao neloš horor s Johnnyjem Deppom u kojem također važno mjesto zauzima jedan prozor - Tajni prozor. 

Poanta tipična za horor

Ipak, poanta Prisutnosti tipična je za horor, užas kojemu su izloženi glavni likovi dolazi izvana, no zapravo je posljedica slabosti unutar same zajednice, ovdje obitelji, što će dovesti do loših odluka i obično najgorih posljedica. 

Nije rijetkost da nam horor ponudi pogled iz perspektive zla, no ne mogu se sjetiti filma koji je cijeli ispričan u prvom licu, iz perspektive duha. Ipak, to nije jedina stvar koja je u ovom filmu okrenuta naopačke. 

Na neobičan su način iskorištene brojne stilske mogućnosti filma pa ga Soderbergh, posve izvan tradicije žanra, snima bez ijednog krupnog plana. Istovremeno, imajući valjda na umu poznatu Godardovu maksimu kako je "svaki rez laž", snima pretežno u dugim subjektivnim kadrovima - sekvencama s minimumom montaže, pa su pedantni statističari izbrojali svega 33 reza u čitavom filmu. 

Usprkos tome, Soderbergh neće iznevjeriti žanr, već će ga samo ozbiljno presložiti i prilagoditi čak i onim gledateljima koji traže nešto zahtjevnije od još jednog slashera. Ma koliko filmova o ukletim kućama vidjeli, ovakav još sigurno niste.

Soderbergh i Koepp u Prisutnosti su si stvorili igraonicu za svoje razbarušene ideje pa se film ponekad čini kao stilska vježba za nešto što će tek doći. A možda i neće, no nije ni bitno. Bitnije je da ovaj film označava povratak u kreativnu formu redatelja koji nam je u posljednje vrijeme jako nedostajao. Jer, kad je u top formi, malo je tko bolji od njega.

Ocjena: 7.5/10