ON PATI od PTSP-a, ne može spavati pa pije tablete i noću vozi taksi. Pod svjetlima velegrada susreće stalnu postavu noćnog života, kurve, sumnjive poduzetnike, preljubnike i narkomane. Zgađen nad moralnim posrnućem društva priželjkuje promjenu. Zvuči poznato? Naravno, to je film Taxi Ljubav, a taksist je – Ljubomir Kerekeš. Svaka usporedba s onim Taksistom je, slutimo, nenamjerna i, sigurni smo, posve neprimjerena.

Joža svetac

Ljubomir Kerekeš ovdje nije u svom standardnom komičarskom modu, već se prebacio na dramski način rada pa pomalo usporen i s nešto manje ekspresije igra dobroćudnog ratnog veterana Jožu koji predstavlja dramaturšku os oko koje se vrti nekoliko likova i njihovih isprepletenih priča. 

Među njegovim mušterijama najviše vremena dobiva Lena (Lara Nekić), samohrana majka koja se izdržava prostitucijom, zatim alkoholu sklon vlasnik jednog noćnog kluba (Marko Lasić Nered), slijedi psihijatar i serijski preljubnik (Tarik Filipović), tu su i dvojica retarda koji cijele dane provode igrajući plejku i vježbajući pljačku kladionice, a kad je konačno i opljačkaju nekako će se naći baš u Jožinom taksiju i napraviti dar mar.

Svim je ovim likovima zajedničko to da su vlastitim životima nezadovoljniji i od samoga Jože koji, iako bi imao mnogo više razloga za očajanje, skromno i stoički živi svoj život, ništa ne traži, čak ni braniteljsku mirovinu, no zato uvijek pronađe način da pomogne drugima.

Da ne okolišamo, okružen svijetom bez čvrstih vrijednosti, poprištem kršenja svih božjih zapovijedi i smrtnih grijeha, Joža se doima zamalo svetac, obraćenik kojega, dok ima krunicu, ništa ne može skrenuti s ispravnog, Božjeg puta.

I ne samo to, već je i njegov utjecaj na druge, svoje klijente, blagotvoran pa će tako potaknut Jožinim savjetima vlasnik noćnog kluba odustati od života ispunjenog alkoholom i drogom te se posvetiti obitelji, jedan ispižđeni branitelj (Kristijan Ugrina) prestat će prijetiti liječniku ručnom bombom, vječni neženja (Filip Juričić) konačno će se skrasiti uz jednu ženu, a ta žena je već spomenuta Lena koja će raskrstiti s prostitucijom i zavjetovati se na predbračnu čistoću.

Tko je to uopće smislio?

Ukratko, “ljubav, vjera, obraćenje i jedna otmica. To je to. To je cijeli film”, sažet će Taxi Ljubav njegov autor, scenarist, režiser i producent Milo Ostović.

Ovaj živopisni lik o kojemu se u filmskom svijetu za sada malo zna, mnogo je poznatiji u glazbenom u kojem je još devedesetih ostavio trag kao dance zvjezdica pod aliasom Spen D.D., a zatim i kao autor brojnih pop pjesama te više stotina video spotova. 

Smoren hrvatskom glazbenom scenom (pišemo plus), Milo se posljednjih godina prešaltao u kinematografiju (pišemo minus) u kojoj se donedavno uglavnom bavio dokumentarcima i korporativnim filmovima, da bi zatim upisao studij Filmskog oblikovanja na VERN-u te se zahvaljujući potpori svog profesora i producenta Ivana Maloče ohrabrio upustiti u debitantski cjelovečernji igrani film koji je većinom financirao vlastitim novcem. 

Gledajući Taxi Ljubav, kako glasi originalan naziv filma (dvije riječi, dvije pravopisne greške), razmišljao sam o tome kako ne bi trebalo previše strogo suditi ovaj slučaj filmskog amaterizma, čak i ako je nemušt, barem se ne čini zloćudnim, no realno Milo Ostović s iskustvom u dokumentarnom i korporativnom filmu te sa završenim filmskim studijem više nije amater, dok njegov film to ipak jest. I tematski i dramaturški i oblikovno (da se poslužimo VERN-ovom terminologijom), riječ je o filmu koji kao da je ispao iz hlebinske škole hrvatske filmske naive. 

Vjerski kič

Za razliku od svjetske, hrvatska kinematografija ne obiluje filmovima vjerske tematike, jedini relevantan naslov iz te niše koji pamtimo jest Agape Branka Schmidta, pa Ostovićev film hrabro ulazi na gotovo neistražen teren, no čini to na toliko nemušt, sapuničasti način da mu se to obija o glavu, štono se kaže, bože sačuvaj.

Uostalom, snimati vjerski film u registru telenovele ne može završiti drugačije nego u estetici vjerskog kiča, šalice, narukvice ili krunice s likom svetog taxi drivera Jože. 

Istinabog, scenarističkim početnicima estetski odabir telenovele pruža određene prednosti, u telenovelama su, naime, dramaturška pravila ipak nešto opuštenija, nije se potrebno previše gnjaviti oko motivacije događaja i postupaka likova - ljudi se zaljubljuju, vjenčavaju, varaju, odljubljuju i rastavljaju, zatim rađaju, umiru i uskrsavaju bez prevelikih komplikacija i objašnjavanja na kojima tradicionalni film štreberski inzistira. 

Dok bi se vrhunski holivudski scenaristi preznojili pokušavajući opravdati potez bivše prostitutke da počne živjeti predbračnu čistoću baš u trenutku kad pronađe muškarca svog života, scenarist Milo to samo konstatira. I to nam ima bit’ dovoljno.

Vjerojatno zahvaljujući Kristijanu Miliću koji se u medijima navodio kao koredatelj, no u toj ulozi nije i na špici filma ali je svakako dao određen obol filmu, Taxi Ljubav se režijski ne doima posve diletantskim, već je to samo u onoj mjeri u kojoj je i najboljem režiseru praktički nemoguće suvislo izrežirati tako slabo napisane dijaloške scene. Sve je to brljavo i bezvezno, no suštinski nebitno i ne vidim da bi tu i Vinko Brešan mogao nešto pomoći.

Hrvatski filmski konzervativizam

Film je to koji ističe kandidaturu za prvaka novog hrvatskog filmskog konzervativizma pa bi s lakoćom prošao sve provjere stroge iranske, pardon, hrvatske revolucionarne garde: branitelji su prikazani kao sveci – kvačica; oni koji se ismijavaju s braniteljima su nadrogirani i retardirani – kvačica; svi najvažniji likovi vjeruju u Boga ili su si makar dobri sa svećenikom – kvačica; pojavljuju se Tony Cetinski i Nered – kvačica; tek bi jedan box ostao prazan, onaj gdje se pita žele li branitelji gledati taj film. 

Nekako sumnjam da će od njih biti kakve koristi na box-officu. Uostalom, koliko nas je bilo na projekciji kojoj sam prisustvovao, mogli smo glatko stati i u taksi.

Sam Ostović kaže da je prije nekoliko godina doživio preobraćenje pa je njegov film moguće prihvatiti kao rezultat iskrenog, amaterskog entuzijazma, odnosno filmske naïve.

No, dok su hrvatski naivni slikari prije stotinjak godina na tadašnju umjetničku scenu ipak donijeli određenu inovaciju, čak i ako vam se ona nije sviđala, amaterski pokušaji na filmu redovito izazivaju nelagodu i susramlje, a tek u manjoj mjeri sućut i empatiju. 

Ostović si je zadao dramaturški iznimno zahtjevan zadatak i za mnogo iskusnijeg scenarista no što je on pa ne čudi da nije bio u stanju barem donekle suvislo voditi nekoliko paralelnih priča, između uvoda i raspleta kreirati barem natruhe zapleta, vrhunca i preokreta te likovima omogućiti logične razvojne lukove stoga je bio prinuđen stvari rješavati elipsama. To je dobro jer film brže završi, no ni za što drugo.

Ni glumcima nije lako s takvim scenarijem pa im, mislim, neće biti žao što ih ovdje nećemo posebno isticati. Zaista je šteta tolikog truda, uludo potrošene naivnosti i dobre volje, ništa od toga nije donijelo dobro ni autoru ni gledatelju. 

Dovoljno se sjetiti ostvarenja Jakova Sedlara, Nausikaje ili Posljednje volje, kojima se Taxi Ljubav instant priključuje kao new entry među Top 10 najgorih hrvatskih filmova svih vremena. A to, kad je hrvatski film u pitanju, nije lako postići.

Ocjena: 1/10