KAD JEDNOGA dana netko bude pravio osvrt na današnju epohu – koga će spomenuti kao genijalce? Tko će biti u ulozi Franka Zappe, Hendrixa, Van Morrisona i inih o kojima smo ovdje pisali? Svakako će biti rezervirano mjesto za Jacoba Colliera, ali ovaj put govorimo o troje još mlađih glazbenika, koji su tek negdje na početku svojih karijera, no već se profiliraju kao iznimno talentirani i originalni. Ne mislim da sam ovime iscrpio popis novih genijalaca, živimo u vrlo zanimljivim i bogatim vremenima.

Pomiče granice popa

Willow Smith, kći megapoznatog glumačkog para Willa i Jade Pinkett Smith, počela je svoju glumačku karijeru još sa 7 godina, da bi s 13 snimila bezveznu, ali hitoidnu pop pjesmu Whip My Hair. Negdje u to vrijeme fotkana je u krevetu s do pojasa obnaženim popularnim Disney glumcem, tada dvadesetogodišnjim Moisésom Ariasom.

Ta nimalo erotska crno-bijela slika bila je dovoljna da izazove kontroverze i značajnu medijsku pozornost (što će polugoli punoljetnik s djetetom u krevetu?). Uglavnom, bila je rođena prava trash-pop zvijezda, marketing joj je vodila firma koja je promovirala i njezine roditelje, a mama Jade uvijek se tu pokroviteljski našla da bi se njezina curica lakše probijala u svijetu show businessa. Pa i korištenjem seksipila tek stasale djevojke, ako zatreba. Ili pisanjem knjige koju su pratile rasprave o navodnoj islamofobiji. 

No Willow je iz albuma u album (dosad ih objavila već pet) rapidno glazbeno sazrijevala, osvajajući i nagrade i platinaste ploče, da bi sada u 24. godini stvarala prava remek-djela pop glazbe. Čini se da neće postati zvijezda kalibra Taylor Swift ili makar Lane Del Rey, ali s autorske strane ona već sada hoda putevima kojima se njezine starije kolegice nisu odvažile.

Nekoć davno je pop bio prilično ozbiljna stvar, Elton John, Billy Joel, Carpenters, Wings, Bee Gees, ABBA, svi su oni znali napraviti kvalitetne pjesme, s bogatim harmonijama i kompleksnim melodijama. Sad se popu događa WILLOW (kako se stilizirano piše njezino ime), poslušajte samo ovu fenomenalnu pjesmu u 7/4 ritmu, koja bez problema niže komplicirane jazz akorde tipa Am7/b13, Fmai9/11#, Gsus4(add13), Dm11. I sve to sjajno otpjevano (naćulite uši na 2:24). Nimalo čudno da su je već prozvali najluđom pop pjesmom ovoga stoljeća.

Willow je upravo objavila još dva izvrsna singla, a ako cijeli novi album Empathogen, koji bi trebao izaći 3. svibnja, bude na ovoj razini – dobit ćemo jednog od glavnih konkurenata ne samo za album godine, nego i desetljeća.

Liszt svira pop

Ethan Bortnick je kao i Willow – i kao svaki stopostotni milenijalac – rođen baš 2000. godine. Ali je od samog početka krenuo najozbiljnije se baviti glazbom. Još kad je imao nepune četiri godine u Montessori vrtiću, u kojemu se odgajatelji trude da otkriju dječje talente, utvrdili su da dječačić ima apsolutni sluh. 

Učenje klavira mu je išlo takvim tempom da je već kao sedmogodišnjak počeo nastupati i zaokupljati pozornost medija. S 10 godina je krenuo na samostalnu turneju i time zauzeo i svoje mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda. Kao trinaestogodišnjak snimio je soundtrack za film Anything Possible u kojemu je ujedno igrao glavnu ulogu. Nastupao je s brojnim pop zvijezdama (Gloria Gaynor, Elton John) i orkestrima, uživo i na televiziji, vrlo često u dobrotvorne svrhe. „On je definicija čuda od djeteta”, stoji na plakatu kojim se najavljivao njegov nastup na uvaženom Montreux jazz festivalu. 

Čini se da ga je tek pandemija covida natjerala da se povuče u studio i više se posveti snimanju. A preko YouTubea i TikToka našao je novu publiku, koju je zapanjio svojom pijanističkom virtuoznošću. Nađite i sami snimku na kojoj on fascinira dvije djevojke na videopozivu, što svirkom, što prilično zgodnom pojavom.

Njegov bih stil nazvao Liszt-popom. Zamislite da taj velikan klasike ustane iz mrtvih i krene se opet baviti glazbom, ali ovaj put bez svih onih rapsodija, sonata i etida, nego čisto pop glazbom. Bortnickove pjevljive pjesme prepune su klasičnih harmonija i virtuoznih kadenci, on vjerojatno predstavlja najozbiljniju glazbu koju su čule generacije što odrastaju na TikToku. Evo i one pjesme koja je u formi kratkog videa zaludila klince (a i nešto nas odraslih). Čekajte da na 1:05 krene pravi klavirski raspašoj.

Najbolji gitarist ovoga stoljeća

Odavno mislim kako je električna gitara u umjetničkom smislu dala sve što je mogla i da se tu više nema što novo i značajno dogoditi.

A onda je Matteo Mancuso pokazao koliko sam u krivu.

Za njega sam prvi put čuo kad je Steve Vai naveo pet mladih gitarista koji ga oduševljavaju. Svih pet su iznimni, nema dvojbe, ali Matteo odskače i u toj oštroj konkurenciji.

Taj 27-godišnji Talijan krenuo je učiti gitaru kao desetogodišnjak od svog oca Vicenza, što mu je tako dobro išlo da je već dvije godine kasnije nastupao i na jazz festivalu na rodnoj mu Siciliji. 

Ono što karakterizira njegov stil sviranja jest okidanje električne gitare s tri prsta u kvazi-flamenco stilu. Nije to klasično sviranje prstima, kakvome znaju pribjeći i brojni blues gitaristi ili svojedobno Mark Knopfler, nego takvo maestralno plesanje kažiprstom, srednjakom i domalim prstom kakvim nas je nekoć fascinirao nedostižni Paco de Lucia. I nemojte misliti da je ista stvar tako svirati na akustičnoj i na električnoj gitari – ovo drugo je teže, jer je razmak među žicama uži (i gitare poput Gibson Les Paula apsolutno su nepogodne za to). 

„Nikada nisam učio svirati s trzalicom”, priča Matteo na YouTube kanalu Rick Beata, glazbenika koji je nekoć predavao i na Berklee College of Music, onoj istoj instituciji na kojoj se školovao i Matteo. I zanimljivo je vidjeti kako je stari vuk Rick, koji je valjda vidio svakog relevantnog glazbenika posljednjih par desetljeća, zadivljen onime što mladi Matteo demonstrira. Osobno, ni ja u životu nisam čuo da netko tako čisto, sa staccatom mekanog zvuka, svira solaže od kojih vam stane pamet. I sve to slaže u sjajne jazz kompozicije. Pogledajte sami i uvjerite se, spremite se za 20 sekundi nakon kojih će vam biti jasno zašto nam Beato sugerira da je Mancuso najveći suvremeni umjetnik šesterožičnog instrumenta. Meni je iskreno ovo dovoljno da utrku za najboljeg gitarista 21. stoljeća proglasim završenom. Dodajem za kraj da je Matteo i odličan flautist.