TEORETIČKI fizičari specijalizirani za kompleksne sustave zaključili su da bi ljudsko uništavanje šuma moglo potaknuti "nezaustavljivi kolaps" ljudske civilizacije u sljedećih nekoliko desetljeća.

Nastavimo li s ovim aktivnostima, Zemlja više neće biti u stanju održati rastuću populaciju, a ovim tempom šume bi u potpunosti mogle nestati za 100 do 200 godina.

Dr. Gerardo Aquino s Instituta Alana Turinga u Londonu i profesor Mauro Bologna s čileanskog sveučilišta Tarapacá u svom su istraživanju istaknuli da ćemo teške posljedice osjetiti i prije nego posiječemo posljednje stablo, a promjene uključuju ugroženi opstanak mnogih vrsta, uključujući i našu.

Točka bez povratka

Prije razvoja ljudske civilizacije Zemlju je pokrivalo 60 milijuna kvadratnih kilometara šume dok novi podaci pokazuju kako nam je ostalo nešto manje od 40 milijuna.

Drugim riječima, ostalo nam je još nekoliko desetljeća prije nego prijeđemo točku bez povratka.

Njihovo istraživanje pokazalo je da su šanse da izbjegnemo katastrofalni ishod izuzetno male, a u najboljem slučaju imamo manje od 10 posto šanse da izbjegnemo katastrofu.

Može li nas spasiti tehnologija?

Autori su ponudili i utopijsko rješenje u vidu Dysonove sfere, hipotetičke megastrukture (primjerice, sustav satelita) oko Sunca koja apsorbira velik dio solarne energije i šalje je nazad na Zemlju.

Naravno, tu sferu ne treba shvaćati doslovno jer postoje drugi načini proizvodnje iste količine energije. Primjerice, nuklearnom fuzijom.

Poruka je zapravo da je katastrofa neizbježna ako ne promijenimo neodrživi način funkcioniranja, a jedini izlaz leži u tehnološkom razvoju bez presedana.

Ono što je bitno jest da ne smijemo zaboraviti da se radi o istraživanju teoretičkih fizičara koji problemu pristupaju na razini teorije i dijelovi istraživanja su spekulativni. To jest, postavljaju pitanja što bi društvu trebalo da nadiđe ograničenja po pitanju resursa i kako bi takvo društvo izgledalo.

Visoka tehnološka razvijenost sa sobom donosi i rješenja koja bi, ili izbjegla ili spriječila ekološku katastrofu.

Na toj razini trenutno nismo, ali pitanje je i hoćemo li je na vrijeme dostići. Ovo istraživanje pokazuje da nećemo, točnije, imamo manje od 10 posto šanse da se to dogodi.

Nije sve tako crno

Ovaj i njemu slični modeli kreću od pretpostavke da ćemo ovim putem nastaviti, ali prema ovogodišnjem UN-ovom izvještaju deforestacija na globalnoj razini u posljednjih nekoliko desetljeća pada.

Preciznije, u periodu od devedesetih do danas godišnji gubitak šuma pao je sa 7,8 milijuna na 4,7 milijuna hektara. Jedan od razloga je prirodno i planirano pošumljavanje.

To ne znači da se možemo opustiti jer u istom smo periodu izgubili nevjerojatnih 178 milijuna hektara šuma, a postoji i opasnost da se to smanjenje uspori ili čak vrati na negativan trend.

Još jedna pozitivna stvar je i to da broj stanovnika ne raste kao što pesimisti očekuju već se sredinom stoljeća očekuje osjetno smanjenje.

I dok je sve to prilično spor proces, mnogo se toga može učiniti promjenom pristupa ili korjenitom civilizacijskom transformacijom. Prebacivanjem fokusa s ekstremno individualnih na zajedničke interese.

Nitko ne kaže da će to biti jednostavno, ali na kraju dana, sve je oduvijek i bilo na nama.