NEDAVNO smo saznali ono što smo već znali - da su prema ocjenama najveće online baze filmova i serija IMDb-ja naše najomiljenije TV serije Prosjaci i sinovi, Naše malo misto i Gruntovčani. Već smo znali, kažem, jer mi smo ti koji ocjenjujemo filmove i serije na IMDb-ju.

Vox populi

I sumnjam da bi koji filmski kritičar dvojio oko ovakvog izbora, možda bi tko tu uvrstio i klasik poput Kuda idu divlje svinje ili U registraturi (prva serija koju pamtim iz djetinjstva) ili Smogovce (prije no što su krenuli u rat), ali sad se nećemo svađati oko toga. Sve je to tu negdje, mislim da se mišljenja kritičara i publike ovdje ne razlikuju toliko kao npr. po pitanju glazbe.

Što te serije čini tako dobrim i omiljenim? I to desetljećima nakon prvog emitiranja?

Možda da prvo pogledamo drugu stranu liste, one serije koje su dobile najslabije ocjene, pa da vidimo u čemu je razlika između najboljih i najgorih. 

Greatest shits

Ne tako davno i čitatelji Indexa mogli su se izjasniti o tome koje serije smatraju najgorima, nečasnu je titulu ponijela Zauvijek susjedi. IMDb, kao što znate, ima drugačiji sustav ocjenjivanja, svatko da ocjenu, pa se izvede prosjek.

Da odmah dodijelimo crnog Oscara: na temelju 244 glasa, s prosjekom od mizernih 1.3/10, pobjednik je (očito neuspjela) komedija Bogu iza nogu. 

Tik do ove serije smjestile su se Bračne vode, hrvatska verzija američke megauspješnice, s prosjekom od svega 1.5/10. 

Iza ova dva bisera lošeg humora je Vrdoljakov General s prosjekom od mršavih 2.7. Za ovu je seriju karakteristično da je prikupila preko dvije tisuće ocjena, tako da imamo već jednu vjerodostojniju sliku stava javnosti o njoj. 

Da ne duljimo, nabrojimo i one kojima je zamalo izmakla medalja:

• Zora Dubrovačka (3.1)
• Larin izbor (3.5), 
• Krv nije voda, Tito, Dar Mar (3.7)
• Zauvijek susjedi (3.9)
• Villa Maria, Ne daj se, Nina (4.0). 

Možda smo (ste) nekog propustili, svejedno ćemo se složiti da je ovo dosta realna lista. 

Tajna neuspjeha

Prve dvije serije pokazuju još jednom da je iznimno teško napraviti komediju. S tragedijom je lakše, pustite dobre ljude da pate i to je to. A s komedijom vi pokušavate imati likove, radnju i dijaloge koji će zasmijati publiku - i to je vraški teško napraviti. Bračne vode bi možda bolje prošle da nisu remake izvrsne američke serije, s kojom, kad se usporede, izgledaju kao početnički bend koji pokušava skinuti Zeppeline. 

No, u čemu je tajna neuspjeha Generala - ili, s druge strane, uspjeha Prosjaka i sinova? Sjetimo se da obje dolaze iz radionice istog redatelja, Antuna Vrdoljaka, kao bolno svjedočanstvo o kreativnom padu.

Možda se pitanje može i ovako postaviti: zašto volite lik Matana, a ne i lik Ante Gotovine (govorimo o liku, ne o povijesnoj i prilično omiljenoj osobi)?

Kratki odgovor je glasio - zato što je Matan blizak i životan, a general dalek i beživotan.

(Ne)stvarni likovi

Matana ste jamačno negdje već upoznali, kroz lik sitnog lažova iz Imotskog isijava uvijek i posvuda aktualna tema snalaženja u životu, zarađivanja kruha bez motike. Pravi umjetnik zna napraviti upravo to, da kroz pojedinačno prikaže ono univerzalno što svatko od nas doživljava bliskim i poznatim. Matana ćete sresti i u Zagrebu, Londonu, Pekingu, samo će mijenjati govor i odjeću. Eno njega i u Mućkama, ako ćemo pravo.

A jeste li sreli kada generala? Opet govorim o televizijskom liku koji nam je jednostavno stran. To nije biće, to je više neka hagiografija. I inače je hrvatski film često patio od toga da prije svega mora biti politički korektan i vjeran prihvaćenom povijesnom narativu, u kojemu je Gotovina bezgrešni heroj, a Hebrang zlosretni borac za Hrvatsku. Nema ničega u čemu bismo se s generalom poistovjetili, mogu se kladiti da je lik stran i pravom Anti Gotovini. 

Sapunice i "povijest"

Vrdoljakove serije Duga, mračna noć (koja je solidno ocijenjena), General i Tito samo su apologetika tuđmanovske pseudohistoriografije, s likovima klišejiziranim do besvijesti. 

A galeriju nestvarnih likova nalazite i u brojnim sapunicama: svi su lijepi i imućni, baš kao što mi nismo, a muče ih problemi koji su nama neshvatljivi. 

Sapunice su još od svojih američkih prapočetaka namijenjene nesretno udanim ženama koje onda maštaju o pravoj, nesalomljivoj ljubavi. Korijen je još u drevnim bajkama, u kojima se vole prije svega prinčevi i princeze, a ne običan puk. Ako niste netko tko bi iz stvarnosti bježao u maštu - a većina nas smo s obje noge na zemlji - sapunice su vam nerealistične i besmislene priče. 

Loši likovi, loša gluma

I kad imate nestvarne likove, bez ikakvog dodira s realnim životom, onda neizostavno imate i lošu glumu. Pravi glumac može se uživjeti u svoju ulogu samo ako osjeća neku bliskost s likom koji tumači. Nitko od nas nije svetac, pa nitko i ne može odglumiti sveca (niti sveci uopće postoje).

S druge strane, pogledajte samo kako su se Martin Sagner, Mladen Šerment, Smiljka Bencet i ostali uživjeli u likove Dudeka, Presvetlog, Regice i inih. Sve su to likovi kakve ćete naći praktički u svakom našem selu. Jeste li zapazili kako su njihova lica uvijek izražajna? Vidjet ćete to i kod sporednih glumaca koji se često nalaze u drugom planu, jer su i oni integralni dio priče. 

A ono što imaju i sporedni likovi u Gruntovčanima nemaju ni glavni likovi u sapunicama. Jer su nestvarni, nemaju veze sa životom, potpuno su nedokučivi i samim glumcima. Još kad tome dodate brzinu snimanja, uglavnom bez ponavljanja scene, onda i ne čudi rezultat. Da ne spominjem Krv nije voda s netalentiranim naturščicima, meni je vrhunac loše glume bila Zabranjena ljubav (ja sam zvao seriju Zabranjena gluma). 

A samo se sjetite koje su sve glumačke veličine prošle kroz te naše serije. Znam da ćete se prvo sjetiti Šerbedžije, ali meni prvo na pamet pada jedan Uglješa Kojadinović. I još deseci takvih glumčina. 

Tajna prave priče

Mnogi pisci ubiju se smišljajući priču, a najčešće je to put u propast. Ne treba nešto puno izmišljati, za početak je ključno da nađete i dobro definirate glavne likove. Tu su oko vas, vaši ukućani, susjedi, kolege, vi sami. I vaša je zadaća onda prilično jednostavna - stavite te likove u određene situacije, pa samo opisujte što se onda događa. Što će se dogoditi ako Dudeku povjerite dužnost protugradnog raketara? Mi već od samog početka priče znamo kako će se ona završiti, Božja vola, reklo bi se.

I onda, naravno, trebate naći prave glumce, kamermane, redatelja i cijelu ostalu ekipu, pa ako vam još glazbu sklada jedan Arsen Dedić, stvarate djelo koje će se gledati i desetljećima kasnije.

Možemo se kladiti da će Prosjake i sinove, Gruntovčane i slične ljudi rado gledati i 2073. godine, dok će samo neki od vas s najjačom memorijom znati tko je pobogu ta Nina i čemu se to ona ne smije dati.