KADA se prije nekoliko dana u medijima pojavila priča o dolasku Beyonce i dvadesetak "posebnih" karata koje će pojedincima omogućiti da se s poznatom pjevačicom upoznaju, slikaju i kući odu s nekoliko fotografija i neprocjenjivim/nezaboravnim iskustvom, većini se to učinilo kao sasvim pristojna ideja i dobra marketinška fora. Odgledate koncert s nekog mjesta direktno kraj pozornice, poslije malo visite s Beyonce, a navodno "ubodete“ i neku torbu ili nešto slično. Stvar riješena.

No, ova praksa (ukoliko je takvo što uistinu praksa, a ne bi me iznenadilo da jest) po svemu sudeći spada u sferu "onih stvari koje su tu toliko dugo da smo vremenom i zaboravili koliko su besmislene“. Jednostavno smo se naviknuli na apsurd i prihvaćamo ga s onim tihim glasom koji nam kroz podsvijest govori da je to jedna najobičnija besmislica. Ako samo malo razmislite, nije teško zaključiti da je tisuću eura zaista puno novca za apsolutno ništa. Još je donekle i razumljivo da za bolja sjedišta ili poziciju iskeširate nešto veći iznos, ali tisuću eura je pizdarija par exellence.

Za početak, misli li netko uistinu da Beyonce umire od želje da se druži s vama? Prije svega, vidljivo je da ionako ima živaca za samo dvadesetak idiota s platežnom moći kao jedinim kriterijem. Imate li i inače naviku daviti ljude koji vas ne poznaju i ne žele upoznati? Koji nivo prisnosti očekujete? Hoćete li se povjeriti Beyonce Knowles koja će vas pažljivo saslušati i dati vam jedan od svojih savjeta kao što je "ako te volio, treb'o je stavit' prsten na to“ ili "ako si samostalna žena, baci ruke na mene“? A što i ako s vama razmjeni nekoliko kurtoaznih rečenica, mislite li stvarno da takvo što vrijedi tisuću eura? Na kraju krajeva, njeno vrijeme dijelite s još 25 čudaka koji u bekstejdžu salijeću popularnu pjevačicu nebuloznim pitanjima, mahnito se boreći za jednu ili dvije fotografije na kojoj ona, njena šogorica i sedmogodišnja nećakinja grle Beyonce.

Možda je stvar tradicije ili navike, ali svatko bi normalan za taj novac očekivao profesionalno odrađeni snošaj ili barem erotsku masažu s happy endom. A ako samo malo razmislimo o tome, sve se svodi na to da netko plaća masnu lovu za desetak minuta s Beyonce. I budimo iskreni, ne podsjeća li cijeli taj proces na eufemizam za prostituciju? Platite makrou soma eura za 10 minuta s Bijons.

Naravno, tu se postavlja i uobičajeno pitanje što fotografiranje ili površno "henganje“ s poznatima na kojih desetak minuta uopće predstavlja?

Što to ima u fotografijama naših debilnih faca koje se nervozno smijulje u blizini "poznatih“ kao što su Beyonce, Mick Jagger ili Sandi Cenov (Sandi je ubačen s ciljem da naglasi koliko je "poznat“ relativan pojam)? Što to govori o nama? Znači li to da se poznajete, prijateljujete i svakog ljeta visite na Visu žderući trlje i prstace? Naravno da ne. To je tužna praksa i ide u prilog onima koji tvrde da ste najobičniji bezveznjaci koje tuđa slava na neki neobjašnjivi način definira.

Još više zbunjuje potreba uzimanja autograma. Dakle, ako niste poštar koji joj donosi preporučeni paket ili vam Beyonce nije jamac za kredit, njen potpis na komadu papira ne znači pišljiva boba.

Dakle, cijela situacija oko velike svote novca za par minuta s Beyonce djeluje kao strahovito loša pogodba i daje naslutiti kako uvijek postoji skupina ljudi kojima možete podvaliti precijenjenu ulaznicu pod obiteljsko prijateljstvo s poznatima.

Foto: JLP