Foto: ponos-ratkajevih.ava.hr, RTL, Nova TV

IAKO ne postoji jedan jedini razuman razlog zašto bi ovih dana vrijeme gubili pred malim ekranima (kad možete tražiti posao, plastične boce ili vizu), urednici televizijskog programa pošteno su se potrudili uništiti i onaj posljednji trag želje koji je iz nekog neobjašnjivog razloga preostao u gledateljima. 

Otkad su televizijske kuće započele s ljetnom shemom u medijima se mogao pronaći cijeli niz kritički nastrojenih tekstova u kojima se nezadovoljan puk žalio na repriziranje najpopularnijih serija i filmova jer to se kosi s njihovom neugasivom željom za novim.

Što ste očekivali? Brunu? Harry Pottera iz 2010?

Treba nam nešto novo, nove serije, novi filmski naslovi i novi program koji bi u ovim sparnim i teškim danima unio osvježenje u naše živote. No, ljeto je oduvijek bilo takvo i pomalo je nejasno to čuđenje naroda koji se ponovno iznenadio kada je vidio da ni na jednom programu nema ništa novo osim vijesti o novim nametima i udarcima na životni standard. 

Odakle ta osupnutost? Što ste očekivali? Brunu? Harry Pottera iz 2010? Pa svi znamo da je «ljetna shema» eufemizam za «dozlaboga staro i prežvakano». Dodatno čudi i "kredit" koji domaćem sadržaju dajemo jer svi se ponašaju kao da su do šestog mjeseca gledali vrhunski program kakav je rijetko viđen na malim ekranima. 

Dragi ljubitelji televizijskog programa, ljetna shema je ono najbolje (ili je možda bolje reći kompilacija smislenog) što vam televizije mogu ponuditi jer kada se asfalt ohladi, kada ljudi plaže zamijene dnevnim boravcima i kada u ruke ponovno uzmete daljinske upravljače ponovno bi se mogli iznenaditi činjenicom da program ne nudi apsolutno ništa. I ovo zaista nije samo nadrkana konstatacija potaknuta revoltiranošću zbog izostanka bilo čeg smislenog već činjenica. 

Kada jesen donese "novitete"  svi ćemo uvidjeti da je, uglavnom, riječ o reality projektima kojima se zamjera mnogo toga, a najviše zaglupljivanje naroda. Kako vrijeme prolazi, ta se priča pomalo izlizala jer svima je postalo jasno da sredstvo borbe protiv zaglupljivanja leži u njihovim rukama i zove se "daljinski upravljač". S druge strane, ako ste već spali na to da je televizijski program presudan za vaš intelektualni razvoj, postoji nešto u cijeloj toj priči.

Zahvaljujući količini i terminu takvih emisija pati kvaliteta cjelokupnog programa pa je sve što valja pogurano sat ili nekoliko sati kasnije što neke odlične filmove i serije svrstava u «sadržaj drugog reda» koji će popratiti samo noćobdije i zagriženi obožavatelji kojima nije teško pričekati prikazivanje unatoč suludom terminu ili neprestanom variranju vremena prikazivanja što dodatno onemogućuje normalno praćenje serije u kontinuitetu.

Treba se pomiriti sa činjenicom da bez sapunica očito ne možemo, a ponekad je i bolje ako su glupe jer tada nas barem mogu nasmijati

Domaća produkcije očito se bazira na reality showu koji je postao lajtmotiv sheme i jedini sadržaj kojeg urednici smatraju primjerenim prime-timeu. Ipak, ovaj format ne mora nužno biti katastrofalno loš i glup jer nudi niz zanimljivih opcija, ali nepostojanje želje da se iskuša nešto novo svaki ponovni povratak na glupost stanara ili netalentiranost kandidata čini mučnim iskustvom koje izbjegavate pod svaku cijenu. Najgore je to što ponekad shvaćate da narednih nekoliko sati na programu nema apsolutno ničeg jer najmanje dva kanala u istovremeno guraju vlastiti "najbolji reality show u Hrvatskoj".

S vremena na vrijeme tu će se ubaciti i neka nova sapunica čija kvaliteta tjera prosječnog gledatelja da se zapita koristi li netko snimanje sapunica kao paravan za pranje novca jer teško je povjerovati da bi se svjesno upuštali u nešto toliko loše (loše čak i u kontekstu sapunice). Ali treba se pomiriti sa činjenicom da bez sapunica očito ne možemo, a ponekad je i bolje ako su glupe jer tada nas barem mogu nasmijati. Problem je taj što nemamo kvalitetnu alternativu sapunicama pa ispada da smo u stanju snimiti samo trash.

Realno gledajući, dio novca potrošenog na sapunice mogao je biti uložen u jednu kvalitetnu dramsku seriju kakvih više jednostavno nema. Najžalosnije je to što je svatko svjestan koliko prethodna rečenica zvuči naivno

Tu i tamo pojavit će se neka humoristična serija čija kvaliteta nikako ne opravdava termin prikazivanja jer dok nam se god humor bazira na hrvatskoj pretpostavci da je za humorističnu seriju dovoljno imati Bosanca, ne postoji previše nade da ćemo pogledati nešto što vrijedi papira na kojem je napisano. Postoji cijeli niz parametara koje bi trebalo zadovoljiti prije nego glupu foru ispričate bosanskim naglaskom. 

Zaključak je, dramske serije vas nasmijavaju, humoristične ne. Stanje je čak toliko loše da se kao jedan od najvećih doprinosa domaćem humoru ističe serija reklama nekog teleoperatera. 

Dokumentarne filmove i serije gotovo da smo iskorijenili, "odabrao Đelo Hadžiselimović" možete čuti još samo u narodnoj predaji, a ako čovjek nešto i odabere možete se okladiti da će se u roku od samo par dana pojaviti skupina koja će u tome prepoznati subverzivni materijal koji kvari mladež pa postoji opravdana bojazan da će Hrvatska postati jedina država u kojoj se dokumentarni filmovi tretiraju kao pornografski materijal. Uskoro će klinci u videotekama kriomice posuđivati DVD-ove spornih filmova sa police koju je za njih pripremio "pervertit" Đelo.

Kada se vratite s posla i malo otpuhnete, zaključujete da ste osuđeni na reprizu Dadilje i Bračnih voda

Drugim riječima, kad krećete na posao na programu su vračevi, gatare i iritantne voditeljice koje vas mame nevjerojatnim iznosima i moljakaju da ih nazovete. Kada se vratite s posla i malo otpuhnete, zaključujete da ste osuđeni na reprizu Dadilje i Bračnih voda. Nešto kasnije deprimirat će vas vijestima iz zemlje i svijeta, a kad se spusti mrak imate najmanje sat vremena glupavog kokodakanja ekipe koja je zatvorena u kući (ili su na farmi) ili meket onih koji: a) žele postati slavni, b) žele prikupiti novac poznavanjem tuđih pjesama ili c) pjevaju zato jer to nije ono čime se ustvari bave, a najviše volimo one koji ne znaju.

Ovo čak nije ni razbibriga već dvadeset i četiri sata duga agonija koju smo vremenom počeli nazivati televizijskim programom. 

Dakle, ako ste zaključili da je ljeto, kada televizije kompiliraju sve ono najbolje što su uspjele akumulirati tijekom godina, najgore ili nezanimljivo vrijeme – pričekajte jesen jer jesen po dobrom starom običaju mijenja sve.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje