Foto: Privatni album

DOK Hrvati masovno iseljavaju iz Hrvatske u potrazi za poslom u nekim od ostalih zemalja Europske unije, u vinograde na Pelješcu grožđe dolaze brati - Francuzi.

Kod poznate vinogradarke iz Orebića, Marije Mrgudić, ove su godine dva mlada Francuza pomagala u berbi grožđa, a za to su dobivali dnevnicu, stan i hranu. "Dva mladića koja su kod mene bila na berbi su Francuzi koji su se javili na javni poziv kojeg je jedan moj susjed, koji inače živi u Francuskoj, stavio u tamošnje novine. Lani je bio jedan momak, a ove godine su došla dvojica", priča nam vinogradarka.

"Mladići su se javili, dogovorili smo se da im dajem stan i hranu te prosječnu hrvatsku dnevnicu i oni su na to pristali. Kada se kod mene nije bralo, bili su voljni raditi i kod mojih susjeda. Bili su kod mene 15 dana i nakon toga su otišli, takav je bio dogovor. Inače, ja imam dvojicu stalnih radnika i uz njih sam u sezoni berbe imala još dvojicu Slavonaca i ove godine dvojicu Francuza. Sa svima sam zadovoljna, budući da su dobro odradili posao. Nije lako cijeli dan trgati grožđe na južnim strminama Pelješca", priča nam gospođa Marija.

"Pelješac je veliko područje s malim brojem stalnih stanovnika, a svaka obitelj ima svoj vinograd i maslinik. Vjekovima je na Pelješac, kao i na mnoge dalmatinske otoke, dolazila sezonska radna snaga iz Zabiokovlja, tako je bilo sve do iseljavanja u Njemačku 1960-ih. Dolazili su radnici i iz Srbije, Slavonije i BiH. Nakon osamostaljenja, a naročito nakon ulaska u EU, postali su otežani uvjeti dolaska radne snage iz BiH zbog kvota, dozvola i slične papirologije koje je naša država uvela da bi zaštitila radnike koji su bili na našim biroima za zapošljavanje. I pod takvim uvjetima, kada smo se morali plašiti za sudbinu ljudi koji nam trgaju, jer je policija obilazila vinograde, uspijevali smo pronaći sezonsku radnu snagu, a naročito kad je Republika Hrvatska uvela markice. Ljudi su tad bili sigurniji i prijavljivali su se za rad. Puno je njih dolazilo iz Slavonije na sezonski posao. Međutim, u zadnjih par godina sve je teže naći bilo kakvu radnu snagu zbog iseljavanja iz Slavonije, pa sam se ja odlučila za opciju sezonaca iz Francuske", objašnjava. 

"Shvatila sam da se moramo prilagoditi novim uvjetima života jer dok smo bili u SFRJ, mogli su nam dolaziti sezonci iz te države, a danas smo članica EU-a i sezonce moramo tamo tražiti. Ako se budemo sami zatvarali i 'proizvodili' nestašicu radne snage, cijena rada će nam biti ogromno opterećenje i neće nam biti isplativa proizvodnja koja je ionako opterećena raznim drugim davanjima. S druge strane, bez dobrog odnosa cijene rada nema ni kvalitetne proizvodnje. Moja obitelj se vinogradarstvom bavi 12 generacija, to je osnova koja se uči od malih nogu. Sami Francuzi su prije par godina uvezli 40.000 Poljaka za berbu grožđa i tako doveli u balans cijenu rada, koja je i kod njih divljala zbog veće potražnje od ponude", kaže.

No, iako mnogi tvrde da je problem u tome što Hrvati ne žele raditi, vinogradarka Mrgudić tvrdi da nije u tome problem, već u nečem drugom. "Mi smo mala nacija i još je došlo do iseljavanja, i to je osnova problema radne snage, kako u poljoprivredi tako i u turizmu i svugdje drugdje. Mi smo vrijedan narod", naglašava.

Problem s pronalaskom radne snage imao je i još jedan vinogradar iz Orebića, Milan Tolj, čije će grožđe, kako zasad stvari stoje, propasti na lozi jer on ne može pronaći radnike za berbu. Njegova su iskustva nešto drugačija od Marijinih.

"Teško je jer našli ljudi ne žele raditi, koliko god da im platite. Mladi pogotovo, ne žele ni za dnevnicu od 500 kuna. Smiju se kad im ponudite posao i mislim da to nije samo problem u berbi grožđa, već u svakom poslu", priča nam Tolj.

"Ja grožđe još nisam pobrao i mislim da ću ga morati ostaviti na lozi. Moja supruga, inače rođena Čehinja, vratila se u Češku jer nije mogla podnijeti više stanje koje vlada u Hrvatskoj, a uskoro i ja planiram otići za njom. Stopostotni sam invalid, bez ruke, a prijašnjih godina smo supruga i ja znali brati potpuno sami, ručno. Sami bismo pobrali 5000 loza, što je skoro nezamislivo, ali morali smo jer nije imao tko raditi s nama", kaže on.

On razmišlja o tome da vinograd pokloni prije odlaska iz zemlje. "Već sam ga bio dao jednom mladiću, besplatno, da ga sam održava i radi na njemu. Međutim, nakon dvije godine ni on više nije mogao pa sam ja opet pokušao održavati ga. Prijašnjih godina sam uspio pronaći radnike iz BiH, ali oni nisu smjeli raditi zbog papirologije, pa je i to propalo", kaže razočarani vinogradar.