Foto: Borna Čavrag/Index

DOGODILO se to prije nešto više od mjesec dana. Ili manje. Uglavnom, netko je ispalio: "Jelena Rozga je kraljica estrade". Naslov je bio kratak i jasan i nije ostavljao previše prostora za sumnju. Netko je rekao "napiši to i to", ljudi su to pročitali i od tog je trenutka Jelena Rozga službeno postala kraljica estrade.

Mislili bi da je za tu neuhvatljivu titulu potrebno više od jednog novinskog naslova, ali čini se da smo živjeli u zabludi. Svi mediji u manje od 24 sata preuzeli su to kao neupitnu činjenicu i zahvaljujući copy/paste novinarstvu uskoro ste imali dojam da je riječ o vijesti koju ne treba dovoditi u pitanje. Jelena Rozga je kraljica estrade. Baš kao što je to "nekoć davno" bila Severina.

Nećete u nominacije, niste ni prije

Prebacimo se u sadašnjost. Jelena Rozga ima hit godine, a hit godine je "Bižuterija". Ta šokantna spoznaja ošinula je građane ove zemlje i natjerala ih da se zapitaju isplati li se praviti djecu u zemlji u kojoj još jedno nedjelo obitelji Huljić može biti hit godine, a na repertoaru je tek mjesec dana. Pitaju se isti ti građani kako je moguće da u 365 dana nitko nije bio u stanju snimiti pjesmu koja bi dokazala da mi Hrvati nismo čobani već glazbeni sladokusci koji egzistiraju u urbanom okruženju. Okruženju gdje je ovakav konfekcijski drlog i latentni turbo-folk samo marginalna pojava ili barem zabava namijenjena ljudima koji nemaju pristup internetu i liježu s krvnim srodnicima kao što muškarac liježe sa ženom.

Porin je odjednom postao mjerodavan, a šund na estradi - gruba stvarnost. Čelništvo Porina napada se jer njihova je misija ukazati na ono najkvalitetnije na sceni, a Jelena Rozga to po mnogočemu nije ili barem tako tvrde oni koji smatraju da su odluke čelništva bitne bilo kome osim njima samim. Pali se znak za uzbunu jer nitko pod suncem nije mislio da je takvo što moguće. Šund se infiltrirao u Porin. Ponovno šok. Ponovno nevjerica.

Potraga za Nemom

Međutim, ovo iščuđavanje je simpatično i u načelu dobro za posao. Mi piskarala, tobože zabrinuti za ono što slušaju mase ili ono što odlučuje čelništvo Porina, opalit ćemo po onima koji su se drznuli probušiti balon blažene zablude i svim se silama obrušiti na one koji su odlučili proglasiti "Bižuteriju" hitom godine. Moramo. To nam je sveta dužnost.

Svjesno odlučujemo ponašati se kao zaboravljiva riba iz "Potrage za Nemom", zanemariti da je upravo pjesma Jelene Rozge prikaz stvarnog stanja na ovim prostorima i da će se kvalitetna glazba praviti neovisno o tome što se odluči na Porinu. Drugim riječima, pravi šok nastupio bi tek onda kada još jedna šund papazjanija Huljićevih ne bi bila popularna i kada ne bi postojala većina koja tvrdi da je upravo to ono što je najkvalitetnije. Možete živjeti u nevjerici, ali devet od deset Hrvata ne prepoznaje ništa problematično u "crtama lica koje vire iz kolica", a čak i ako to prepoznaju, totalno im je nebitno jer za njih glazba nije "zvonka radost" već "onaj zvuk koji čuješ kad piješ u klubu".

Štoviše, kada se noć spusti, a alkohol uđe u krvotok, "crte lica koje vire iz kolica" postaju himna i savršeno se uklapaju u sve ono što Hrvati inače slušaju. Osim, naravno, na dan kada se donosi presuda generalima. Tada se objavljuje "turbo-folk post" i osjeća se određena krivnja zbog prepuštanja niskim strastima.

Shizofrenija - već godinama najveći hit

"Šundom zgađeni Hrvati" predstavljaju manjinu, a Huljićevi ne prave glazbu za grupice ljudi. Te grupice ne zanima žutilo, Big Brother, Farma, turbo folk, Narodni radio, Magazin ili Huljićevi i kao ciljana skupina potpuno su irelevantni. Domaća estradna industrija za njih nikada nije proizvodila. Izbirljivi su, opterećeni glupostima kao što su "dobar tekst" ili "dobar ukus", u potrazi su za "sadržajem", prave stoljetnu pogrešku i analiziraju ono što slušaju, otporni su na patetiku i sentimentalnost iz čestitki, previše mudruju i uporno traže više. Dakle, u komercijalnom smislu predstavljaju rizik jer mogli bi previdjeti ljepotu stihova kao što su: "Ti si nadaren ko ni'ko, školovani prevarant, imao si, nisi znao kako sjaji dijamant" ili "a ja sam samo htjela oca djeci, malo ljubavi, pa ti sada reci..."

Ovaj šok samo je još jedan primjer našeg licemjerja jer radimo isto što i čelništvo Porina. Kvalitetnu smo glazbu marginalizirali i zbog čitanosti se uporno koncentriramo na pokušaje kojekakvih degenerika koji ne samo da ne znaju pjevati već nemaju jedan jedini talent o kojem bi se isplatilo pisati. Velik broj njih može zahvaliti sretnoj zvijezdi da su rođeni kao ljudi jer da nisu, mater bi ih odavno požderala. Možemo jadikovati koliko god hoćemo, ali dok je loša glazba skandal koji krasi sve naslovnice, kvalitetna glazba je onaj članak koji se nalazi ispod one rubrike koju nikad ne čitate.

Prestanite se ponašati kao da je ovo neki bogznakako velik udarac dobrom ukusu jer glazba niti počinje niti završava na Porinu. Šund će zavladati scenom koju prate čobani, a Rozgina "Bižuterija" ne događa se nikom drugom osim ljudima koji su razvili imunitet na ono što izlazi iz laboratorija zlog doktora Huljića i supruge mu Vjekoslave.

Ipak, ne treba zaboraviti ni to da ovim prostorima vlada star dobra shizofrenija. Naime, kada bi se ravnali prema onom što Hrvati misle i tvrde da jesu (po raznim upitnicima i anketama), vjerojatno bi dobili sljedeći profil. Hrvat ne voli tekstove Vjekoslave Huljić i misli da su debilni, ne gleda Big Brother, prezire žutilo, ježi se na šund, stalo mu je do kulture i prije bi dopustio da ga izjebe horda divljih gorštaka nego da mu turbo-folk pomiluje uho.

Međutim...

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje