OVAJ ću tekst otvoriti riječima "obavezno moram promijeniti sliku“ jer izgledam kao Karlo Štajner u vrijeme kada je proživljavao teških 7000 dana u Sibiru. Ako pogled usmjerite prema slici koja poput ružne vrane stoji nad svakim mojim tekstom, zaključit ćete da na istoj izgledam kao da sam zaražen najgadnijim oblikom AIDS-a a prognoze nisu sjajne. Nedostaje još samo Kaposijev sarkom da slika bude kompletna.

Govoreći o spolnim bolestima uvijek se sjetim Paris Hilton, a u vrijeme kada cijeli svijet bruji o njenom novom dečku, koji BTW izgleda kao djevojčica, uvijek razmišljam o jednoj stvari. Kako je to biti Paris Hilton? Ne vjerujem da bilo tko normalan razmišlja o takvim stvarima, ali ja razmišljam i čini mi se da mediji griješe kada govore kako ova mlada starleta ne zaslužuje počasno mjesto u medijima. Zamislite samo koliko je teško svakih par dana osmisliti neku glupost zbog koje ćete završiti u novinama.

Morate se probuditi jako rano, okupiti svitu i cijelu žgadiju zaduženu za vas imidž te započeti s radom. Odakle uopće krenuti? Morate se probuditi pijani, od ranih jutarnjih sati početi pričati apsolutne gluposti i truditi se da do kraja dana budete uvjerljivo najogavnije biće koje je svemoguća sila ostavila na životu. Valja sastaviti plan s kim ćete se taj dan spanđati, u kojem ćete klubu obnevidjeti od alkohola i izabrati mračni kutak u kojem ćete golog međunožja ponosno povraćati pred kamerama. Treba izabrati i prikladni outfit koji će kod prostog puka izazvati užas i u sjećanje prizvati smrad prljavih luka s početka osamnaestog stoljeća u kojima su "lučke zaposlenice“ obavljale svoju nimalo svetu dužnost.

No, ovdje problemi ne prestaju. Ne, daleko od toga. Valja izabrati i neke važnije društvene događaje na koje ćete poput nezvanog gosta upasti i osramotiti se. I to ne na onaj običan, "jao, jučer sam se napio i bio glup“ način, već se o vama drugi dan u cijelom svijetu mora govoriti u superlativima. Morate biti NAJGORI u svakom pogledu i sve svoje mane razviti do stupnja apsolutnog savršenstva (u ovom slučaju nesavršenstva). Bilo bi sramotno pojaviti se na nekom tulumu i biti "prilično glup“ jer "prilično glupi“ ljudi uspijevaju u manjim zemljama. Iza vas mora stajati moćna industrija koja će sve vaše nedostatke pretvoriti u super-nedostatke i od vas stvoriti mega-kreaturu zbog koje će se tisuće sufražetkinja poput ventilatora okretati u grobu.

A kada dan završi i vi umotani u svilenu plahtu vodite borbu sa refluksom i razarajućom cirozom jetre, ne treba smetnuti s uma kako je sutra novi dan i vi morate biti još gluplji. Kada svane zora, a paparazziji "zaklikću“ pod vašim prozorom treba osmisliti kako prezime svoje obitelji na potpuno nov i originalan način ponovno provući kroz blato. Kako osramotiti oca i devet mjeseci trudnoće vlastite majke pretvoriti u novo razglabanje o tome zašto neke životinje žderu svoju mladunčad. Kako? Kako, pitam vas?

Amaterke poput Lindsay Lohan ili Tare Reid tu i tamo ubodu neku totalnu glupost, ali Paris Hilton svoj posao odrađuje profesionalno i uvijek je dorasla zadatku. Dakle, nadam se da me možete razumjeti kada sa neskrivenim oduševljenjem govorim o ovoj društvenoj pojavi. Nije lako biti NAJGORI.