BOLEST i rana smrt Patricka Swayzea su jedna od većih tuga Hollywooda u posljednjih par desetljeća, a njegov status i danas je teško objasniti. Naravno da je bio top zvijezda kada je bio na vrhuncu, miljenik žena, teen idol u ranijim godinama, romantični princ s naslovima kakvi su Duh ili Prljavi ples. Ali ipak, bio je više.

Ok, nije on kreirao filmove u kojima je igrao, ali ipak njegovi odabiri govore da je imao tu crtu sulude genijalnosti u sebi ili barem da je znao to prepoznati i da mu se to sviđalo. Pomalo podcijenjeni Bratska krv, a prije svega Kuća na putu i Pakleni val su danas kultni naslovi, i to ne ono moderno "kultni = popularni", nego istinski kultni, s jakom i prije svega odabranom fan bazom koja obožava, zna sve rečenice, ima usađen osobni odnos prema tim djelima - za posljednji čak postoji manifestacija "Point break live!" - a sve u tradiciji top primjeraka kultnosti kakvi su Rocky Horror Picture Show, Ratnici podzemlja, Veliki Lebowski, Soba itd.

Dakle, Swayze je s jedne strane radio filmove koji donose svjetsku slavu, tonu novca i poster u sobi svake tinejdžerice koja sanja o Gospodinu Savršenom, ali je istih godina birao stvari za svoju dušu, one zbog kojih i dandanas najrazličitije subkulture žive s djelima u kojima Swayze vodi glavnu riječ.

Bratska krv se uklapa jer je film postao kultan tijekom prethodnih desetljeća, a iako ima podosta manijakalnih elemenata, opet je možda najbitnije istaknuti kako je to jedan od zaista rijetkih holivudskih uradaka gdje su južnjaci, tzv. "rednecks", prikazani kao časni, a ne ono stereotipno njihovo silovanje i pozivanje na skvičanje svinja (Deliverance je remek-djelo, ali bez obzira) ili jednostavno svođenje na bezube glupandere. Swayze jest odigrao kultiviranog "rednecka", no zadržan je taj ponos porijeklom, zadržana je zdrava nit južnjačkog života i čak njihovi običaji koji su prikazani možda djeluju malo čudno, ali nisu ismijani ni u kom trenutku. Ne, južnjaci stvarno mogu biti časni i to je pokazano. Kao momak iz Texasa, Patrick je sigurno imao i osobni motiv.

Prelazimo na dva bitnija za ovu priču.

Kuća na putu je vestern smješten u suvremeni svemir izbacivača iz lokala (!), storija o Shane-tipu usamljenika koji stiže u grad i diže ga na noge, film u kojem nema trunke realistične slike svijeta i koji nam mrtav ozbiljan, dakle ne kao parodija, predstavlja borbu junaka protiv krajnje iščašenog gradskog moćnika kojeg je odigrao također genije Ben Gazzara. Sa Samom Elliottom kao stvorenim za ovakve Kit Carson sidekick uloge, Gazzarom kao najbizarnijim negativcem još od Bennetta iz Komandosa, a sve do opet Gazzarinog pornićarskog maga Jackieja Treehorna u Lebowskom, onda s neophodnim monster truckom kao oružjem za plašenje naroda te mrtvim ZOO vrtom u dnevnoj sobi, vađenjem Adamove jabučice golim rukama, zapaljenim automobilima u zraku, usmenim izbacivačkim pravilnicima... Dodajte tome žestoke scene seksa, još žešće makljaže, neodgovorne i rasterećene vožnje u ritmu glazbe na radiju, golu Kelly Lynch, zaista milijun mahnitih detalja i sve bez ijednog miga publici.

Pakleni val sa sličnim tonom, samo u visokoj produkciji, predstavlja još luđu borbu bivšeg ragbijaša koji je postao FBI agent pa se kroz valove ili padajući iz aviona ganja s bandom surfera-filozofa što pljačkaju banke obučeni kao američki predsjednici. Što se ima dalje uopće govoriti o ovom filmu, sve je odavno poznato, samo ćemo reći: "Utah, get me two!"

U Kući na putu je Swayze heroj, u Paklenom valu negativac, a oba filma s bergmanovskom pribranošću shvaćaju sebe i budući da su već priče same po sebi van pameti, taj trezveni pristup ih izdiže i stvara posebno raspoloženje koje gledatelji sa svojstvenom notom osjećaja za bizarno prepoznaju i dive mu se (do imbecilnosti, što bi rekao Radovan). Zato je Swayze i njihov junak, kao što je junak i "obične" publike koja jednostavno voli lijepog glavnog glumca, još dobrog, pa je samim tim gubitak Patricka Swayzea još i veći, jer je uspio povezati dvije grupe gledatelja koje je malo ljudi uspjelo povezati.

Uvijek bi trebalo dva puta razmisliti kada se za nekoga koristi izraz "univerzalno voljen", ali nakon razmišljanja tri puta reklo bi se da u ovom slučaju nema sumnje. Patrick Swayze je univerzalno voljen.