BRYON WIDNER postao je skinhead kad mu je bilo samo 14 godina, a samo pet godina kasnije nitko mu se nije usudio približiti zbog lica prepunog tetovaža. Kad je na pragu tridesetih upoznao Julie, odlučio je svemu stati na kraj i s njom započeti zajednički život, no tada je za njega počeo pravi pakao. Prema njegovoj životnoj priči snimljen je film Skin.

Skinheadsima se pridružio nakon majčine smrti, po vlastitom priznanju, kako bi impresionirao jednog rođaka. 

"Imao sam člana obitelji koji je bio skinhead i želio sam ga zadiviti. U to vrijeme sam redovito bježao od kuće i živio na ulici pa je za mene to bio prirodan razvoj događaja", ispričao je u jednom intervjuu. 

Otprilike u to vrijeme počeo si je, otkriva, tetovirati rasističke i nacističke simbole po tijelu i licu, kao i znakove pripadnosti bandi. 

"Često su me ranije tukli, a s 19 godina sam uživao u činjenici da me se svi boje zbog mog lica. Nikad nisam mrzio nikoga, zapravo sam mrzio sebe. Nasilje prema drugima je bilo samo projekcija. Autodestruktivnog klinca koji mrzi sam sebe lako je uvjeriti da su manjine krive za sve njegove probleme", ispričao je Bryon. 

Njegovi su se životni stavovi počeli mijenjati kad je upoznao Julie. Tad mu je bilo 27 godina i bio je na vrhuncu svoje ozloglašenosti. 

Upoznao ju je na jednom koncertu, a nekoliko dana kasnije, kad se vratio kući mrtav pijan, nazvao ju je i tako su počeli razgovori u kojima joj je priznao da se želi izvući iz bande, ali ne zna kako. 

Zajedno su se, s njeno troje djece, preselili na drugi kraj države i odlučili započeti novi život, no tad je za njih počeo pravi pakao. 

"Svakodnevno su nas zvali u tri ujutro i prijetili nam smrću. To je trajalo dvije godine, neprestano smo živjeli u strahu", priznao je Byron. 

Osim toga, koliko god bila iskrena njegova želja da se promijeni, Bryon je i dalje imao lice puno nacističkih obilježja, svi su ga se bojali i nije uspijevao pronaći posao. 

"Bio sam očajan. Teško je kad ne možeš pobjeći iz vlastite kože. Bio sam si spreman spaliti lice kiselinom", ispričao je. 

Julie se u jednom trenu obratila Daryleu Lamontu Jenkinsu, crncu koji je vodio grupu One People's Project, skupinu aktivista koja se borila protiv neonacizma, a on ju je uputio na organizaciju Southern Poverty Law Centar koja bi im mogla pomoći da pronađu sponzore za troškove skidanja tetovaža. 

Uspjeli su pronaći donoricu koja će mu dati 35 tisuća dolara za operacije, no morao je krenuti na savjetovanje i obećati da će se školovati. Byron je pristao. 

Ukupno je morao otići na 25 operacija u 16 mjeseci, a proces je bio iznimno bolan. 

"Bol je bio užasan, ali sam izdržao. Rekao sam si da je to kazna jer sam mnogim ljudima uzrokovao mnogo bola. Objasnio sam si da je to kazna koju moram istrpjeti. Ne mogu promijeniti svoju prošlost, ali mogu pokušati uzvratiti dobrim", zaključio je. 

Danas Julie i Byron žive mirnim obiteljskim životom, a prema njihovoj priči snimljen je film Skin koji se trenutno prikazuje u kinima.