KAD SMO došli u Bife Una, među potpuno praznim stolovima je stajao samo vlasnik, Željko Obradović. Prekriženih ruku gledao je prema televizoru na zidu na kojem je uz glas komentatora pratio Roland Garros. Đoković je imao meč-loptu za ulazak u četvrtfinale. U krožetinu i dugim rukavima ispod njega, kratkim hlačama i sandalama, Željko je bio odjeven kao i vrijeme tog produženog vikenda u Lici – iz krajnosti u krajnost - preko noći je došlo s 29 na 9 stupnjeva, a čim bi izbilo sunce, trebalo se početi skidati.

Bife Una radi od 2008. godine, na mjestu gdje su Željkovi roditelji i prije rata držali zalogajnicu. Danas je to omiljeno, a ujedno i jedino mjesto putnicima namjernicima koji su se uputili u istraživanje ovoga kraja Hrvatske. Objekta s hranom nema od Knina do Korenice, a ni do Gračaca. Do najbližeg je nekih pedesetak kilometara.

Nestvarno lijepa priroda

"Trebalo bi toga biti i više. I ljudi, i kafića i restorana. Pa pogledajte samo Unu u Bosni i Hercegovini, tamo je ona nacionalni park. Kod nas nije čak niti park prirode. Cijeli ovaj kraj prepušten je sam sebi, pomoć se dobiva na kapaljku samo da se ne može reći da je nema, i sve stoji ili propada", kaže Željko.

Ne voli velike grupe, kaže da za njih nema ni kapaciteta. U Uni rade samo on i supruga Mira. Kažu da su im glavni specijaliteti meso s roštilja i pastrva, a mi kažemo – može. Roštilj je standardno okej, malo kobasica, pokoji ćevap, piletina, ražnjić, pljeskavica i kotlet. I pomfrit iz kesice.

S druge strane, pastrva je bila ukusna, odlično začinjena i majstorski ispečena.

"Pa jednostavno vam je to, ne ide ona na naglo. Može i na malo ugrijani roštilj, nema veze, ali mora se dobro zapeći prije nego se okrene."

Uz nju smo dobili odličnu krumpir salatu s domaćim, ličkim krumpirom, i to onim iz Mazina za kojeg i sami Ličani tvrde da je najbolji. Između Srba i Donjeg Lapca priroda je nestvarno lijepa, toliko lijepa da sve ruševine i napuštene kuće izgledaju kao nepravda.

Nekad je tu bilo 9500 ljudi. Sad ih je jedva preko tisuću

Nedaleko od mjesta gdje ručamo je vrelo Une, prirodna ljepota u Zadarskoj županiji koja se najavljuje na tablama već u blizini Masleničkog mosta. Starog, doduše. Dolazak u ovaj kraj autoputom nema smisla jer se put nimalo ne skraćuje, niti je isplativiji. Starom cestom vozimo se od Zadra do Gračaca, cesta je odlična, nova i asfalt je još uvijek tamnosiv. Nakon skretanja za Srb, sve je suprotno. Cesta je blagi očaj, stara je i olinjala, a asfalt je skoro bijel.

Balans toj krajnosti daju bliski susreti. Od onoga s pastirom koji brine da mu koze sigurno prijeđu cestu, do zeca i srne koji za svoje pretrčavanje od nikoga ne traže dozvolu. Jako nas je razveselio pogled na ove životinje, skoro kao i na dupine koje ljeti znamo sresti pa nam kilometrima prate brod.

"U ovom kraju je nekad živjelo 9500 ljudi. Sve ove kuće i zaseoci bili su puni, zaposlenih je bilo preko pet i pol tisuća, i to zaposleni ovdje, u ovom kraju, a ne da su negdje putovali na posao. Sad nas je jedva preko tisuću", kaže Željko, otac trojice sinova. Dva su ostala u Doljanima, jedan živi u Istri.

Iako nismo najbolje odabrali dan što se tiče vremena, ručak u dvoru kuće u kojoj žive Obradovići donosi nam mir koji je u gradovima skoro nemoguće naći. Idilu "kvare" tek pokoji traktor ili grupica motociklista koji jezde ličkim krajolicima.

Doljani su danas mjesto sa stotinjak stanovnika i spadaju u općinu Donji Lapac.

Svibanj je mjesec u kojem otvaraju i koji im donosi prve goste. Osim pastrve i mesa s roštilja, imaju paprikaš juneći i svinjski, paštu bolognese, punjene paprike u ljetnim mjesecima… Za desert su palačinke, a širok je i izbor piva. Naručujemo Nikšićko koje nemamo priliku često naručivati.

"Neke goste odmah zaboraviš, neki ti ostanu zauvijek u sjećanju"

Gosti su šaroliki - od turista koji na motoru proputuju pola Europe do Dalmatinaca koji su došli na jednodnevni izlet, a sve je više onih koji su u lapačkom kraju kupili kuće za odmor. Cijene kuće s okućnicom ovdje se kreću od 10 do 20.000 eura, rijetko cijena dođe do 25.000.

"Ponekad mi se čini da gosti ovdje dođu sa stavom da su nekako bolji od nas, s visoka gledaju, ali baš me briga", kaže Željko.

"Neke goste odmah zaboraviš, neki ti ostanu zauvijek u sjećanju. Bio je jedan par sa zagrebačkim tablicama. Divan proljetni dan, svježi zrak i zelenilo… Kad eto njih. Gospođa oduševljena, jao pa kako vam je lijepo, pa vidi ti tu prirodu, krasno je… I tako udre ona monolog, ja se smješkam i klimam glavom. Naručuju dva cappuccina. Odlazim za šank, pravim narudžbu i izlazim vani, kad ono – pred njima pečeno pile iz dućana, na papiru, i oni lijepo krenuli čupkati i jesti… Smračilo mi se kad sam ih vidio. Poslije se čovjek ispričavao, za sve je okrivio na ženu, nikad ih neću zaboraviti", smije se Željko.

Dok se spremamo na odlazak, na kavu dolaze domaći ljudi, par iz obližnjeg zaseoka koji se bavi stočarstvom, ponajviše uzgojem ovaca i pravljenjem sira, a naš domaćin zaključuje:

"Nevjerojatne stvari bi ovaj kraj mogao. Tu su blizu i Plitvice i Cerovačke špilje, Una sa svim svojim ljepotama i savršenim stazama za rafting. Nažalost, ništa od toga se ne događa. Jer ovdje su većinom Srbi, to je jasno, i zato nikog nije briga za ovaj potpuno neiskorišteni i nerazvijeni, a predivni kraj."