BJESNOĆA u čovjeka i životinja jedna je od najduže poznatih bolesti. Pojava bijesnih lisica podsjetila nas je da su bjesnoću u petom i četvrtom stoljeću prije naše ere opisali Demokrit i Aristotel. Duboko u povijest sežu korijeni izreke: Bijesan kao bijesni pas!

U Indiji i Kini bjesnoća je poznata tisućljećima. Simbolički opisi čovjeka kao "bijesnog psa" potječu iz Egipta, Kine i Rima. Međutim, stoljećima se vjerovalo da bjesnoća nastupa sama od sebe, bez vanjskog uzroka, ili pak zbog straha, niskih temperatura, pretople ili prehladne hrane - i tako redom. Vjerovalo se i da je bjesnoća demonskog porijekla.

Bilo je i fantastičnih pokušaja liječenja. Primjerice, u srednjem vijeku lovci su se koristili tzv. ključem Sv. Hubertusa, odnosno, željeznim ključem dugim od pet do dvanaest centimetara išaranim različitim simbolima. Tim se užarenim ključem spaljivala bolesnikova rana. Bolesnici su još obilježeni žigosanjem čela.

Eksperimentalno ispitivanje bjesnoće započinjre početkom 19. stoljeća, objašnjava dr. Goran Bobanović-Čolić u Dubrovačkom listu. Pasteur je prvi primijenio cjepivo na čovjeka kojega je ugrizao bijesni pas - i to uspješno! Cijepljenje životinja u širem opsegu počinje se provoditi tek dvadesetih godina 20. stoljeća.