JAKOV Knežević je dvanaestogodišnjak iz Virovitice, a u svojim godinama postigao je više nego što mnogi naprave u cijelom svom životu. Samo prošle godine dobio je čak 15 diploma i zahvalnica, prvu izložbu imao je s 10 godina, a ilustrirao je i slikovnicu Božidara Prosenjaka.

Idućeg mjeseca, točnije 20. veljače, ima još jednu izložbu u Centru za kulturu i informacije Maksimir. Sve u svemu, Jakov je ozbiljna faca. Sve ovo zvuči još impresivnije ako znamo da je ovom perspektivnom animatoru i ilustratoru dijagnosticiran spektar autizma još u ranom djetinjstvu.

Nezaustavljiv bez obzira na dijagnozu

Bez obzira na svoju dijagnozu, Jakov djeluje potpuno nezaustavljivo. Za sve cinike i skeptike među čitateljima, treba napomenuti da njegovi uspjesi nisu u nekakvoj posebnoj kategoriji, nego u ravnopravnoj konkurenciji. Vrijedi dodati i Instagram stranicu na kojoj se mogu vidjeti njegovi crteži.

Jakov govori, ali, kako kaže njegov otac Josip, daje samo kratke i šture odgovore na pitanja. Zbog toga smo razgovarali upravo s Josipom o tome kako je kad ti sin zašara zidove u cijelom stanu, a kako je kad zbog tih istih likova sa zida postane zvijezda.

Kako je išla priča od početka dijagnoze, odnosno kada ste primijetili da je Jakov drugačiji?

Sve je počelo odlaskom u vrtić, Jakov je imao godinu i pol i krenuo je u vrtić kao i svako drugo dijete. Onda je teta rekla da se ne odaziva na ime, da mu je pažnja slaba... Tada smo shvatili da nešto nije u redu.

Jako je važna činjenica da smo rano reagirali i odmah krenuli raditi. Ovo kažem zbog drugih roditelja koji se mogu naći u sličnoj situaciji - najvažnije je rano krenuti. Ustanovilo se da je Jakov na spektru autizma, na početku su nam svi bili krivi, ali je ta faza vrlo kratko trajala. Bilo je teško, ali išli smo na sve moguće terapije i ostvarili fantastične rezultate.

U trenutku kad smo se selili otkrili smo koliko je crteža zapravo napravio. Tada smo shvatili koliko je talentiran za to i koliko to voli, a on se s vremenom razvijao i postajao sve bolji u tome što radi.

U jednom intervjuu ste rekli da u početku "prognoze nisu bile obećavajuće". Što to znači, kako žive djeca s autizmom, a kako njihovi roditelji?

To je kao rezultat na nogometnoj utakmici - na početku ne znate kako će završiti. Kod nas start nije bio bajan jer Jakov nije bio baš verbalan i nije se znalo koliko će moći napredovati. Iz tog razloga prognoze nisu bile dobre. Kod većine takve djece roditelji ne rade toliko i onda nema tolikog napretka. 

Njemu je rana intervencija pomogla i završilo je puno bolje nego da je ostao u kući prepušten samom sebi. Važno je znati da vrijeme prolazi, roditelji ponekad shvate kasno i onda je teško sve nadoknaditi.

Jakov jako podsjeća na stereotip iz američkih filmova, u kojem su autistična djeca najčešće ekstremno talentirana. Ima li ikakve istine u tome ili je ta poveznica samo mit?

Ima neke veze, ali to su uglavnom ekstremi. Jakov je prije svega kreativac, a tih primjera nema puno. Nisam te struke pa je nezahvalno komentirati, ali za autističnu djecu se uglavnom veže da su genijalci u poljima matematike, astronomije i drugih stvari koje zahtijevaju jaku memoriju i pamćenje.

Jakov u tom smislu odudara od stereotipa, jer ima izraženu kreativnost i emocije. Autiste uglavnom karakterizira to da nemaju toliko empatije i emocija, a kod Jakova je to baš izraženo. On to prenosi i na crteže, što se i vidi. Ima takve djece koja mogu precrtati nešto do najsitnijih detalja, ali rijetko se vidi da netko stvara priče, crta nove likove i radi animacije.

Očigledno je da koristi crteže kao formu ekspresije, a oni su uglavnom vrlo pozitivni i optimistični. Razgovarate li o crtežima, kako ih interpretirate, koja je motivacija iza njih?

On crta sve životne situacije, od dobrih do loših - ne živimo idealne živote, naravno. On sve to prenese kroz svoju viziju i nema granice u razmišljanju. Mi drugi smo ograničeni, on crta sve što mu padne na pamet.

U Hrvatskoj je kod djece s posebnim potrebama još uvijek čest strah "što će reći selo", događalo se da ljudi i skrivaju takvu djecu. Kakva je situacija na terenu što se toga tiče?

Mislim da se takve stvari više ne događaju, ali smo još uvijek daleko od mnogih europskih zemalja i ne možemo se uspoređivati s njima. Malim koracima se može napraviti jako puno toga. I društvo i svi mi moramo krenuti malo brže, jer je ovo što se sad događa sporo.

Dobar primjer je bio onaj nasilni dječak u školi, koliko je vremena i poteza trebalo da se napravi nešto... Sustav je spor, to je osnovni problem. Najgore je okrenuti glavu i ne napraviti ništa. Pomoć institucija je jako bitna, mi ni uz svu pomoć nekoliko godina praktički nismo imali život, teško je zamisliti kako bi bilo bez toga.

Ono što smo zaključili iz svih priloga i reportaža je da su ljudi još uvijek pod blokadom, još uvijek postoji grč kod roditelja takve djece. I vrtići i škole često idu linijom manjeg otpora, ponekad na posebnom programu završe i oni koji ne bi trebali biti tamo.

Jeste li nailazili na otpor institucija?

Nismo, ovdje je manja sredina pa nema puno takvih slučajeva. Ali često čujemo da ljudi u većim gradovima imaju problema, pogotovo pri upisima u vrtiće i škole. U manjim mjestima djeca koja idu po posebnom programu imaju svoje asistente. Iz prve ruke možemo govoriti samo o Virovitici jer živimo u njoj, ali smo jako zadovoljni situacijom.

Jakov tako ide u školu po posebnom programu, ima učiteljicu koja je sjajna i ide s njim na natječaje, sve skupa je jako dobra priča. U razredu po posebnom programu ih ima ukupno četvero pa funkcionira, npr. u Zagrebu cijeli proces djeluje okrutnije.

Rekli ste da Jakov i radi animacije - već sada je postigao više nego što mnogi ljudi postignu u cijelom svom životu. Kako izgleda jedan njegov dan?

Kod njega je to hiperprodukcija, u valjda dvije minute napravi jedan crtež. Nikad nije obrisao nijednu svoju crtu, samo baci papir. Ostaviš ga s praznim stolom, a za sat vremena ne možeš ući u sobu - potpuni kaos. Ali dijete radi ono što voli i jako mi je drago da smo to uočili i usmjerili ga u to.

Jednom je išarao sve zidove u stanu, nismo to htjeli brisati. Svi zidovi u dnevnoj sobi bili su puni njegovih likova - da je netko ušao, rekao bi da nismo normalni, ali bilo je baš fora. On i danas crta iste te likove, samo s puno više vještine.

Kako vidite njegovu budućnost?

Mislim da će ostati u tome, zanima ga animacija, a voli i crtati, tako da je to definitivno njegov život. Drago mi je da su i drugi prepoznali njegov rad, to mu je dalo samopouzdanje. Ostvaren je u društvu, ima neku ulogu, ljudi prepoznaju to što radi - vidio sam koliko mu je to dalo motivacije za dalje.

Još od prve slikovnice njemu se život jako poboljšao. Vidi se da je ostvaren i mi smo presretni zbog toga. Već smo dobivali i svakakve ponude, ali ne prodajemo ništa. Sve što smo poslali bilo je na poklon, a on ima svoj put i bolje mu je da radi što voli. Kad će trebati, naplatit će to. Bolje se voditi snovima nego se polakomiti, najbitnije je da je sretno dijete.