OVE NEDJELJE u emisiji Nedjeljom u 2 gostovao je profesor Tomislav Pletenac. Tema emisije bila je glazba, glazbeni ukus, svjetonazor, zabrane i podjela. U prilogu koji je emitiran u sklopu emisije o toj temi govorio je i novinar Indexa Zvonimir Alač, koji je spomenuo stereotipe vezane uz glazbeni ukus pojedinaca.

"Kažu da navodno Bijelo dugme možeš slušati samo ako si seljačina, a Nicka Cavea ako si urban. Ja bih se onda deklarirao kao urbana seljačina", rekao je Alač na početku priloga.

"Balašević, Bešlić, Thompson... Oni pjevaju o tome što najviše razgaljuje ljude"

Objasnio je kako je ljubitelj raznih žanrova glazbe koji su naizgled mnogima nespojivi, a njemu su spojivi. "Slušam i volim Halida Bešlića i pjesme Marka Perkovića Thompsona. Volim punk, folk, metal, pop, hip-hop", kaže.

"Mnogi se pitaju u čemu je tajna da izvođači dijametralno suprotni, koji se navodno obraćaju potpuno različitim publikama, to su Đorđe Balašević, Halid Bešlić, Marko Perković Thompson, Mišo Kovač, kako uspijevaju okupiti tolike mase i tako ih dirnuti. Mislim da je stvar u tome što oni pogađaju i savršeno razumiju bilo balkanskog čovjeka. Mi svi na ovim prostorima smo prije svega Balkanci, a onda Hrvati, Srbi, muslimani, Bošnjaci, kako li se već tko deklarira.

Oni pjevaju o onome što najviše razgaljuje ljude, a to je ljubav prema majci, ženi, domovini, rodnom kraju, djeci. Ono što me fascinira kod tih velikana, a velikanima smatram i Mišu Kovača i Halida Bešlića i Sinišu Vucu, pa i Thompsona, jest što je velika većina njih, osim Thompsona, pokazala kao sjajni ljudi, kao vrhunski ljudi za suradnju, koji se sjajno ponašaju prema svojim fanovima", rekao je Alač.

Prisjetio se prvog intervjua s pokojnim Halidom Bešlićem dok je još radio za lokalni medij. "Nešto sam zgriješio pa me urednik poslao po kazni, kao mene metalca, rokera, punkera, da radim narodnjaka. Otišao sam pun predrasuda, a vratio sam se kao fan Halida Bešlića. Oduševilo me što je Halid Bešlić, zvijezda koja ima milijune, koja je prodala milijune ploča i ulaznica, mene, novinara malog tjednika, tretirao kao da ga je došao intervjuirati novinar New York Timesa na vrhuncu slave", kaže.

O Thompsonu

Marka Perkovića Thompsona je prvi put vidio i čuo u jesen 1991., u trenucima kada je bio rat u Hrvatskoj. Tada je Alač imao 13 godina i svakog dana je pratio događanja na bojišnici. "Čavoglave je bila prva pjesma koja je bila šaka u oko srpskom agresoru. Nema više 'stop the war', nema plakanja, molitve za mir, nego 'evo nas, borit ćemo se'. Zato mi je Čavoglave bila super", kaže.

"Marko Perković Thompson nije dobar pjevač. On ima odličnih pjesama, ali je katastrofalan pjevač. Problem je s time što on nema ni neku karizmu. Ima odlične pjesme, one naprave atmosferu, imaju poruku, jasne su, ali možeš ti biti hrvatski domoljub, domoljubni pjevač, promotor takvih vrijednosti, a da nisi ujedno na mala vrata promotor i tolerator ustaštva", kaže Alač.

"Marka Perkovića Thompsona sam gledao više puta na početku njegove karijere, ali njegov koncert koji mi se najviše urezao u pamćenje bio je prvi koncert turneje Bilo jednom u Hrvatskoj u proljeće 2007. koji je bio u Vukovaru. Nije bilo nikakvih ustašluka, 'Za dom spremni' i vojnih pokliča. Tada sam pričao s Thompsonom nakon koncerta, a on je rekao: 'Index jako ružno piše o meni, ali ja sam kršćanin i sve vam opraštam'", prisjetio se Alač.

Ispričao je i jednu anegdotu s tog koncerta: "Još mi je bilo super što je na taj koncert došao veliki Thompsonov fan iz Splita stopom preko cijele Bosne i Hercegovine, a fora je da ga je zadnji dio puta, od Tuzle do Vukovara, dovezao Edo Majka. On je rekao Edi gdje ide, a Edo mu je rekao 'sjedaj, rado ću te odvesti' i Edo Majka ga je dovezao do ulaza Thompsonovog koncerta."

Usporedba Thompsonova koncerta 2007. u Vukovaru i 2025. u Zagrebu

Usporedio je taj Thompsonov koncert u Vukovaru s ovogodišnjim sa zagrebačkog Hipodroma. "Tu je bila, pak, dijametralno suprotna atmosfera. Na Hipodromu je bila atmosfera nekakvog državnog prevrata, ne samo u političkom smislu nego i u smislu vrijednosti, agresije, veličanja rata, mržnje, ali ne mržnje prema drugima i drugačijima, Srbima i muslimanima, nego prema onima koji nisu dovoljno dobri Hrvati", smatra Alač.

I Halid je, prisjeća se Alač, nailazio na zabrane u Hrvatskoj.

"Halid Bešlić, koji je danas obožavan i oplakivan, također je prošao priču o zabranama. Radilo se o njegovu koncertu 2006. u Kaštelima, kada je lokalna HVIDRA rekla da se ne smije održavati. Kako je tada rekao predsjednik HVIDRA-e 'da ne želi da u njegovu mjestu nastupaju srpski i muslimanski pjevači'. Međutim, Halid je ipak pjevao na kraju. Halid je bio jači od svih zabrana pa tako i taj put. Taj slučaj s Halidom najbolje svjedoči koliko su takve zabrane maloumne i koliko bi takve zabrane trebale biti zabranjene", prisjeća se.

"Posebno me živcira glazbeni snobizam. Kada se priča o glazbi, mislim da se nitko ne može mjeriti s emocijama koje mogu izazvati Toma Zdravković, Mišo Kovač, Miroslav Ilić, Šaban Šaulić, mene te pjesme pogađaju u srce i dušu i nije me strah to reći. Ne mislim da time narušavam svoj urbani kredibilitet i da sam tako manje fan Nicka Cavea, Fontaines D.C.-ja ili Public Enemyja", zaključuje Alač