Foto: Deutsche Welle/ L. Bušić

U ILICI, nedaleko od Britanskog trga stoji stara zahrđala ploča iz nekog drugog vremena. Izgleda kao da joj tamo nije mjesto, a pored nje ste vjerojatno prošli mnogo puta, i ne primjećujući je.

Skromni izlog Radionice popluna sastoji se, naravno, od popluna i dva jastuka te vam se na prvu čini kao da je obrt davno zatvorio svoja vrata.

Nekoć su popluni bili statusni simbol, piše Deutsche Welle, susjedi bi ih jutrima iznosili na ograde balkona i terasa kako bi ih provjetrili od protekle noći.

Njihovo punjenje za neke je bio statusni simbol- perje, pamuk, guska, patka, kokoš...ima se, može se.

Danas to nije tako. Mnogi će svoje nove poplune potražiti u shopping centrima i odabrati svoj komad sintetike u roku od 15 minuta.

Alenka Antonić-Soban to zna jako dobro. Ona je već desetljećima zaposlena u Radionici popluna- koja je preživjela dva rata, a tome ide u prilog i njezin vanjski i trošan izgled. Unatoč njemu, Alenka još uvijek više-manje uredno prima narudžbe.

"Mušterije su mi uglavnom starije gospođe iz kvarta, mada u zadnje vrijeme dolazi sve više mladih ljudi koji su se osvijestili i ne žele spavati u sintetici. Bude i onih koji imaju staru kvalitetnu posteljinu i žele je sačuvati. Ja radim isključivo s prirodnim materijalima, to je pahuljica – najfinija vrsta perja, vuna tj. pamuk. Radim i u svim mjerama, što je posebno pogodno za ljude koji kupe vani posteljinu s drukčijim mjerama i žele za nju poplun“, otkrila je Alenka.

Naime, sve više ljudi odabire jednostavniji izbor- poplune od sintetičkim materijala koje ne treba posebno naručivati i izrađivati.

Njezina radionica i trgovina postoji još od 1936. godine. Prvi vlasnici su bili Židovi. Prošla je sve sustave i režime, a Alenkina obitelj ju je preuzela 1978. godine.

Poslovali su prilično dobro do prije šest-sedam godina kada je tekstilna industrija u Hrvatskoj doživjela potpuni kolaps, a u shopping centre nahrupila jeftina sintetika.

Alenka je to ovako objasnila:

"Tekstilna industrija u Hrvatskoj je uništena. Teško mi je naći materijale. Više se ne može pratiti podrijetlo robe, a morate inzistirati na kvaliteti. Recimo, tamo gdje je sada galerija Lauba, nekada je bio Tekstilni kombinat Zagreb. Imali su odlična postrojenja, kupovali pamuk iz Egipta, sami radili materijale. A onda je neki pametnjaković pomislio da zašto bi oni to radili kad mogu uvoziti gotove materijale i samo ih šivati. Tu je jako pala kvaliteta“.

Alenka je otkrila i ponešto o najnovijim trendovima i željama svojih mušterija:

"U modu se vraća perje. Nakon svih tih umjetnih materijala, ljudi ponovno žele prirodne jastuke i poplune. Treba, doduše, izdvojiti nešto više novaca. Popluni od pahuljica idu i do 1400 kuna. Jastuci 800. Tradicijski, Dalmatinci i Ličani ne vole perje, preferiraju pamuk".

Poplunašica Alenka tako vodi bitku protiv shopping centara, no prema njezinom mišljenju, ona je unaprijed izgubljena:

"Sva obrtnička trgovina u središtu grada trpi. Ne možete konkurirati cijenama shopping centara.
 Pogotovo ako ljudi ne misle o kvaliteti.Ja se u takvim centrima jednostavno izgubim, nemam zraka, nitko me ne šljivi. Naprotiv, kad meni dođu stare mušterije, sjednu pa razgovaramo. Nekad im poplune donesem kući i popijemo kavu“.

Alenka tvrdi kako njezin obiteljski posao neće nitko naslijediti, no čini se kako je izmorena novim trendovima, to prihvatila objeručke:

"Nije mi to ni bitno. Nisam niti ja mislila da ću ovo raditi, a ne znam da li imam živaca učiti ovome svoju djecu. Danas je sve obezvrijeđeno, svaka vrsta zanatskog posla. Sve je ispod cijene. Srećem gomilu mlađih ljudi koji više ništa ne znaju raditi".

Alenkina trgovina i radionica, izgleda socijalistički otužno, ali to ne smeta njezinim klijentima. Nedavno su joj došle mušterije iz Italije i SAD-a, i nisu se mogle nadiviti mogućnosti da će im netko napraviti poplun po mjeri.

"Poljubili su mi ruke. Rekli su da to vani više nitko živ ne radi", otkrila je Alenka.