Foto: Facebook

PRVI studijski album Bijelog dugmeta, kojega kritičari često proglašavaju početkom razdoblja "pravog" suvremenog rocka u Jugoslaviji, izašao je prije četrdeset godina.

Album "Kad bi bio bijelo dugme" pojavio se 1974. godine, a njegova naslovna od ukupno šest skladbi dala je ime bandu koji se do tada nazivao Jutro.

Prema podacima koje je Hina dobila u tvrtki Croatia Records, album se pojavio točno 18. veljače 1974. godine, premda je obilježavanje obljetnice marketinški određeno za 13. studenoga u Zagrebu te 14. studenoga u Beogradu i Sarajevu.

Tih dana će biti predstavljen prigodni luksuzni paket od 10 vinil ploča, od kojih devet "remasteriranih" albuma i monografija "Bijelo dugme" dobrih poznavatelja banda Siniše Škarice i Dušana Vesića.

Bijelo dugme aktivno djeluje od 1974. do 1989. godine, premda su članovi i prije bili zajedno u raznim sastavima, a veliki broj svirača i pjevača koji je prošao kroza nj ostvario je petnaestak albuma, nekoliko kompilacija i niz singlova.

Album prvijenac se od samog početka prodavao odlično. Kronike kažu da je uslijedila iscrpljujuća turneja koja je promakla Bijelo dugme u najpopularniji jugoslavenski sastav.

Sljedeći album "Šta bi dao da si na mom mjestu" sniman je 1975. godine u Londonu, s hitovima poput "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac" koji je za kratko vrijeme prodan u više od 200 tisuća primjeraka, zbog čega je Jugoton morao ustanoviti kategoriju dijamantske ploče.

Bijelo dugme ostavilo je sliku banda koji je pomicao granice shvaćanja glazbe te otvorio vrata mnogim mladim autorima, izvođačima i glazbenim pristupima, ističu kritičari.

Dugogodišnji urednik u Jugotonu i kritičar Siniša Škarica kaže u najavljenoj knjizi da je Bijelo dugme bilo posebno i odabrano da mijenja postojeće i uspostavlja nove standarde, da piše povijest pop glazbe na ovim prostorima jednako kao što su to činili Elvis Presley i The Beatles u globalnim razmjerima.

Prvi su u bivšoj državi snimali u Londonu, prvi su napravili turneju po sportskim dvoranama, prvi označili puteve glazbenoj industriji, prvi zaradili novac od svoje glazbe, napisao je koautor knjige Dušan Vesić i dodao da su 'Dugmići' imali sve što krasi jednu rock biografiju: skandale, drogu, seks, alkohol, zatvor, na kraju jednu zagonetnu smrt.

Neke kontroverze poput masovnosti, političnosti banda, originalnosti skladbi, odnosa prema folku ili, primjerice, uloge lidera Gorana Bregovića, i danas zabavljaju sljedbenike Bijelog dugmeta.

Prema kritičarima, Goran Bregović vješto je stvarao marketinške okvire za popularizaciju Bijelog dugmeta, bockajući tabue povezane sa seksualnošću ili politikom uz pojave novih ploča ili puštajući priče o odnosima u bandu.

U kontroverze spada, primjerice, istodobna proklamirana apolitičnost banda – budući da su, po Bregoviću, sve pjesama prije svega ljubavne - njegov subverzivan odnos prema politici te podrška režimu kroz sudjelovanje na omladinskim radnim akcijama.

Premda je Bregović u jednom intervjuu kritičaru Draženu Vrdoljaku na pitanje o masovnosti tvrdio da Dugme "nije band za tako veliku žvaku", ono je krajem sedamdesetih organiziralo koncerte čija se posjećenost ne pamti u Jugoslaviji.

Besplatan Koncert kod Hajdučke česme u ljeto 1977. u Beogradu okupio je između 70 i 100 tisuća posjetitelja, za narednu turneju u Beogradu su prodali pet puta zaredom dvoranu Pionir - a cijeli prihod uplatili nastradalima od potresa u Crnoj Gori – a zatim na stadionu JNA u Beogradu organizirali "Rock spektakl 79" na kojem su okupili oko 70 tisuća posjetitelja.

Govoreći o autorstvu pjesama, Bregović je jednom kazao da je "beba čoporativno djelo", a ne djelo jednog autora koji bi bio poznat, premda su kroničari banda tvrdili da je od svih brojnih glazbenika koji su prošli kroz band "samo jedan od njih bog".

Na zamjerke da se često primicao, a po nekima i više puta prelazio granicu plagijatorstva, Bregović je odgovarao da uzimao ono što mu se sviđa, kao u prirodi izlazak sunca, i da to ne smatra plagijatima.

Bijelo dugme cijelu njegovu povijest pratio je glas banda koji vješto koristi elemente folklora.

Kritičar Dražen Vrdoljak nazvao je njihovu glazbu pastirskim rockom, što ih je pratilo veliki dio karijere.

Etnomuzikologinja i radijska voditeljica iz Beograda Marija Vitas dijeli karijeru Dugmeta na dvoje. Prvi dio traje do 1980. i uglavnom se poklapa s nastupom pjevača Željka Bebeka. U njemu se upotrebljavaju arhaizmi u tekstu i primjenjuje pjevanje "na bas", a pjesme su sa stanovišta aranžmana jednostavnije, s prisutnošću narodskog i seoskoga u tekstu.

U drugoj fazi pjesme su složenije, u kojima se težište premješta na glazbenu komponentu. Ona se dotiče i termina "sevdah rock", koji nije tako često dovođen u vezu s njihovom glazbom, ali se može odnositi na sve one pjesme iz opusa grupe Bijelo dugme koje su prožete sevdahom i rockom. To su pjesme koje povezuju rock glazbu i tekstove pune ljubavne čežnje i strasti, na "bosanski", narodni način – uplitanjem glazbenog ili jezičnog folklornog materijala, zaključuje Marija Vitas.

Premda je od raspada banda prošla također okrugla brojka od četvrt stoljeća, a od prestanka kreativnog razdoblja kojim su bitno oblikovali povijest domaćeg rocka i znatno više, produkcija Bijelog dugmeta i danas ima energiju kojom je u stanju potaknuti zapažene događaje u glazbenoj javnosti sada već odvojenih država.