PODRUČJE oko Motovuna zaista je jedno od najljepših u Istri. Međutim, područje oko Motovuna i Motovun prepuni su gastronomskih mina koje se baziraju na imidžu Motovuna kao svjetski glasovitog tartufarskog kraja. Gosti dolaze sami od sebe, pa se ugostitelji ne moraju previše truditi oko kvalitete.

Upravo smo to doživjeli prije nekoliko dana u Livadama, kad smo dobili stvarno grozne burgere i tjesteninu u jednom od tri restorana koja tamo rade. U Livade smo se vratili kako bismo pokušali pronaći dobar jednostavni restoran, što se pokazalo nemogućom misijom.

Dorjana ima neke značajke profesionalnog restorana, primjerice vino Klaudija Ipše, čija se vinarija nalazi svega nekoliko minuta vožnje od sela. Ovo ne bi trebala biti iznimka, već pravilo, ali čini se da nije.

Nadalje, servis u Dorjani jako je ljubazan, a prodaju i poneko dobro jelo. Sve ostalo spada u kategoriju ne preporučujemo. Stoga, prvo ćemo krenuti s kritikama. Jedna banalna je zapravo nedokučiva. U gotovo svim civiliziranim restoranima kad naručite vodu dobijete vodu u staklenoj boci ili, ako inzistirate, u bokalu. U Dorjani smo vodu dobili u plastičnoj 0.5l bočici iz supermarketa, što narušava dojam da se nalazite u restoranu. Slična stvar nam se dogodila u pulskom restoranu Nonno, gdje smo dobili plastične bočice Cole, u jednom od najgorih restorana u kojem smo ikad bili.

Drugo, kruh je kao i bočica vode iz supermarketa, a kako stoji u jelovniku, svaka dodatna šnita naplaćuje se 0.7 eura, što je blizu skandaloznom. Treće, u srcu Istre je zapravo nedopustivo na stol gostima stavljati bezimeno maslinovo ulje bez etikete, osim ako ne varate goste s diskontnim maslinovim uljem također iz supermarketa.

Fuži koje treba što prije zaboraviti

Dakle, tri sastojka i namirnice iz supermarketa koji ne odaju dojam o romantiziranoj autohtonoj kuhinji za kakvu se vežu jednostavne istarske konobe. Četvrto, Dorjana baš i ne zna kuhati. Za glavno jelo uzeli smo jednu paštu i jedne njoke. Fuži s divljači opasno su prekuhani, a divljač i umak opasno razvodnjeni. Toliko da smo pomislili da je riječ o vojničkoj kuhinji, koja sa što manje sastojaka želi nahraniti što veći broj ljudi.

Ove vojničke fuže zapravo želimo što prije zaboraviti, a okus divljači nije imao ni jednu dodirnu točku s divljači, već s običnim goveđim gulašom, kako ga je konobarica i nazvala odlažući ga na stol.

Njoki nisu bili ništa bolji. Njoki sa sezonskim gljivama, potpuno bezukusni, plivali su u umaku koji podsjeća na juhu s gljivama iz vrećice. Ova dva jela zorno prikazuju kako se u nižem prema srednjem rangu restorana diljem Hrvatske zaista loše kuha.

Sad možemo krenuti na dobre strane zbog kojih je Dorjana dobila minimalnu prolaznu ocjenu. Fritaja s crnim tartufima tehnički je izgledala solidno, s finom teksturom i konzistencijom fritaje i zdravom dozom tartufa. Njoki su ostali čvrsti. I to bi bilo to od dobrih strana kuhinje.

Treba dakako pohvaliti i činjenicu da Dorjana drži pokoje buteljirano vino poput Ipšine Santa Elene, koju toče i na čaše. Međutim, naše je vino došlo opasno pretoplo za stol. Česta greška restorana je da crno vino serviraju prehladno. Naše je, međutim, bilo toplo kao da je stajalo na suncu. Tri jela i dvije čaše vina platili smo 48 eura. 

Tekst Luke Peranića je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.