SAMO u SAD-u 51,8 milijuna ljudi koristi traku za trčanje kako bi vježbali. Koristite li i sami traku, znate koliko boli u mišićima vam je dosad izazvala. Kad ju sljedeći put budete koristili, dok budete odbrojavali posljednje sekunde, razmislite je li vas taj težak rad učinio boljom osobom. Razmislite o tome bi li vježbanje izazvalo drukčiji osjećaj kad biste trčeći po traci napajali nešto energijom, makar i ventilator kako biste se rashladili, piše lifestyle web stranica Quartzy.

Pokretna traka izumljena je prije 200 godina u Engleskoj kao sredstvo u zatvorskoj rehabilitaciji. Osmišljena je kao način da se kod zatvorenika izazove patnja, odnosno da uče iz vlastitog znoja. Pritom se kao bonus mljelo ponešto kukuruza ili pumpalo nešto vode. Inženjer William Cubitt odrastao je u obitelji graditelja mlinova, izumio je traku 1818. godine. Cubitt je kasnije postao slavan kao nadzornik izgradnje Crystal Palacea u Hyde Parku u Londonu 1851. Za njegove ga je zasluge kraljica Viktorija proglasila vitezom.

Zatvorenici su se na traci ljeti mučili po deset sati

Cubittovi rani pokušaji da dizajnira pokretnu traku imali su mnoge oblike. Najpopularnije je izdanje instalirano u zatvoru Brixton u Londonu, a uključuje široki kotač. Zatvorenici bi svojim stopalima pritiskali prečke ugrađene u kotač i tako ga svakim sljedećim korakom pomicali. Zamislite ga kao trupac fiksiran na krajevima, koji se pritom može vrtjeti. Traka u Brixtonu bila je povezana s podzemnom mašinerijom za mljevenje kukuruza. Nije bilo nimalo zabavno.

Traka je mogla ”ugostiti” čak 24 zatvorenika, koji su stajali jedan pored drugoga. Slični uređaji u drugim zatvorima bili su manji, a većina traka imala je i pregrade kako se zatvorenici ne bi mogli socijalizirati. Ljeti su se mučili po deset sati, a zimi samo sedam. Ova je inovacija došla u prikladno vrijeme. Na kraju 18. stoljeća Velika Britanija počela je reformirati svoje zatvore.

Prema tekstu povjesničarke Ursule Henriques iz 1972. pod nazivom ”Uspon i pad zasebnog sustava zatvorske discipline”, zatvori svojim stanarima nisu nudili gotovo ništa. Obitelji su morale donositi hranu i posteljinu, podmićivanje stražara bilo je rašireno. Kako su zatvori počeli pružati određeni komfor, tako su se mnogi zabrinuli da će siromašni počiniti zločine samo kako bi se dokopali besplatnog smještaja. Ta je blagodat morala biti nadoknađena radom, ako je ikako moguće radom koji je bolan, pa čak i besmislen.

Regrutacija novih generacija okorjelih kriminala bila je vrlo raširena pojava u zatvorima. Siromašna djeca koja bi završila u zatvorima zbog sitnih prekršaja, odlazila bi s kontaktima i znanjem obijanja brava i drugim subverzivnim vještinama. Zatvorski službenici željeli su istodobno rehabilitirati ljude i držati ih u izolaciji.

Trake s pregradama ispunjavale su oba zahtjeva. Dugi sati na njima bili su dosadni i tjelesno iscrpljujući. Uskoro se sve manje moglo govoriti o radu, a sve više o spravi za mučenje. ”Isprva je traka korištena za mljevenje kukuruza ili pumpanje vode ili kao sprava za vježbanje, ali ubrzo je postala samo puka metoda kažnjavanja”, piše Ursula Henriques.

I Oscar Wilde je u zatvoru radio na traci

Budući da se pokazala vrlo svrhovitom, traka je postajala sve popularnija. Povjesničar David Shayt navodi da je traka do 1842. bila korištena u 109 od 200 zatvora u Engleskoj, Walesu i Škotskoj. Osobe poput Oscara Wildea, zatvorene zbog nepristojnosti, radile su na traci.

No, s vremenom je navodna sposobnost ovog uređaja da kroz znoj liječi kriminalitet, bez obzira na stvarni radni učinak, dovedena u pitanje. Na primjer, kratki članak pod nazivom “Zatvorski elektricitet” u časopisu Scientific American iz 1882. poziva na produktivniji pristup ovakvim trakama. “Zatvorenici ih mrze, a ne postižu se nikakvi korisni rezultati”, piše autor. Sugerira se pričvršćivanje “dinamoelektričkih uređaja na radilice kako bi stvarala električna energija”. Zatvori bi mogli prodavati energiju i tako plaćati vlastite troškove. 

U međuvremenu su se pokretne trake pokazale nesigurnima. Britanski medicinski časopis 1885. godine u članku pod naslovom ”Smrt na traci” proziva zatvoru u Durhamu zbog smrti zatvorenika sa srčanim bolestima. Stopa smrtnosti na trakama bila je visoka, jedna smrt tjedno, pa je zaključeno da ”traka nije korisna, a pokazala se i povremeno štetnom po zdravlje”.

Uskoro se fokus sa slamanja tijela i svijesti zatvorenika pomicao prema promišljenom pristupu rehabilitaciji i edukaciji. Niz zatvorski propisa doneseno je tijekom 19. stoljeća kojima se sve više ograničavalo koliko vremena zatvorenici mogu provesti na takvim uređajima, a propis iz 1898. godine poziva na njihovo ukidanje. Do 1895. samo 39 zatvora i dalje koristilo trake, a samo 13 u 1901. godini.

Zloglasna traka stigla je u Ameriku

Tijekom jednog stoljeća, nekoć popularna zatvorska traka pokazala se previše okrutnom i besmislenom za britansku naciju, ali to nije spriječilo izvoz u SAD. Traka je u Ameriku stigla 1822. godine i postavljena je u četiri zatvora. Kratko je bila popularna u zatvoru u newyorškoj Istočnoj ulici 26. Prva traka koja je tamo postavljen stajala je 3050,99 dolara, a mogla je istodobno primiti 16 zatvorenika, koji su dnevno mogli samljeti 1400 do 2000 litara kukuruza.

U roku od dvije godine zatvor je podigao još tri trake, od kojih su dvije bile namijenjene ženama. No, već do 1827. trake su se koristile samo sporadično i napuštene su nakon što je zatvor preseljen. Trake su postavljene i u Newgateu, Charlestonu i Philadelphiji, ali rijetko su korištene i brzo su ukinute.

Baš kao i u Velikoj Britaniji, ni u Americi nisu znali što činiti sa svojim kriminalcima. Trebaju li raditi sami i pritom razmišljati o svojim lošim odlukama? Koji je smisao rada u zatvoru? Čini se da Amerikanci nisu smatrali da je odgovor u teškom radu. Društvo za zatvorsku disciplinu u Bostonu 1827. godine piše da ”traka zatvorenike ne uči ničemu što će mu biti korisno nakon otpusta. Ne radi se o profitabilnoj iskorištavanju ljudske snage”.

U zatvoru otvorenom 1822. u Auburnu, pojavio se novi pristup. U takozvanoj ”kolektivnoj industriji” zatvorenici su smjeli zajedno sjediti i raditi, pa je zatvor pretvoren u svojevrsnu tvornicu. Vrlo strogu tvornicu. ”Pravila nalažu spuštanje pogleda, hodanje ukorak s prethodnikom, šutnju i neprekidan rad izvan ćelija. Uobičajena kazna za prekršaje je bičevanje”.

Ovaj novi pristup smatran je humanim i vrlo vrijednim. Izvan zatvora vladala je potražnja za radnom snagom. Umjesto da melju kukuruz, što mogu i životinje, zatvorenici su izrađivali cipele, odjeću, alate, namještaj, puške i satove. Privatni poduzetnici donosili bi u zatvor sirovine ili nedovršene proizvode i plaćali radnu snagu.

Tek 1913. postaju "strojevi za treniranje"

Ideja se ubrzo proširila i zatvorenici širom zemlje poslani su na rad, sve dok se nije pojavila zabrinutost da će to utjecati na slobodno tržište. Prevladavajuće ideje o zatvaranju, radu i kažnjavanju i dalje su razvijane, ali trake su nestale. Ponovno su se pojavile 1913. godine kao patent za ”stroj za treniranje”. Američki strojarski inženjer William Staub kreirao je kućni uređaj za tjelovježbu i nazvao ga PaceMaster 600. Počeo je u New Jerseyju proizvoditi kućne trake za trčanje. Redovito ih je i sam koristio sve do koji mjesec prije smrti u 96. godini života. 

Trenutačno se radi o najprodavanijoj opremi za vježbanje u SAD-u. Traka je bitno poboljšana, kao i Amerika, pa se danas njih dvoje lijepo slažu. Na trakama se može trčati ili hodati čak i u lošim vremenskim uvjetima, kod kuće i ili u dvorani. I dalje je to bolna, dosadna, ponekad i okrutna sprava, a ljudi se i dalje ozljeđuju ili čak umiru na trakama. Međutim, još uvijek se penjemo na trake, po vlastitom izboru i prepuštamo se zabavi drugih uređaja dok se znojimo.