Foto: Index/FaH

BRZINA kojom je ministar financija Zdravko Marić najavio porez na stare automobile, da bi ga vlastito ministarstvo istog popodneva demantiralo – govori dvije stvari. Prvo, o hrvatskoj šizofrenoj poreznoj politici koja vas trošarinama tjera da umjesto novih automobila kupujete stare kante. Drugo, možda i važnije, da su Hrvati napokon shvatili da ako država nabije neki novi porez – upravo su građani ti koji ga na svojoj koži neminovno osjete.

O automobilima nećemo (briljantno je to opisao bloger Krule, a Index prenio pa, ako već niste, pročitajte), no o porezima hoćemo.

Prvi puta je najava, čak i prilično neformalna, jednog poreza, koji čak i ne bi zahvatio sve, postala glavna tema dana. O njoj su u roku od sat-dva počele pričati i društvene mreže, i portali, i analitičari, a osuda uvijene najave novog poreza bila je jedinstvena.

Ljudi su shvatili – ne pitaj kome porez dolazi, jer kada dolazi, tebi dolazi!

Državni proračun nije magična vreća

Voljeli ili ne barunicu Margaret Thatcher, morate prihvatiti jednu veliku istinu koju je izrekla, a to je da ne postoji javni novac, postoji samo novac poreznih obveznika. Sve što država ima, sve što država plaća, i sve što država daje, novci su ljudi koje je država uzela porezom. I što više država ima, to je u biti više uzela građanima. Trebalo je dugo da se u Hrvatskoj prihvati ta jednostavna istina, Državni proračun se desetljećima smatrao magičnom vrećom koja se odnekud čudesno puni, a onda samo zagrabi i dijeli okolo na sve strane.

Građani ne žele nove poreze, ne ovaj za polovne automobile, nego uopće. Čini se da su Hrvati napokon shvatili: ako se zajednici više uzima, to vama manje ostaje. Možda nemate stan, ali ako živite kao podstanar – gazda će uredno trošak poreza na nekretnine prebaciti na vas. Možda nemate automobil – ali ako je stric koji ga ima morao platiti porez jer je eto "bogataš" koji vozi Golfa pet brojeva ispod najnovijeg, onda stric možda neće imati za čokoladu kada dolazi u posjet. Možda općenito vrlo malo trošite, jer ste među onima bez posla, ali ako je porez na dobit u državi velik – ulagači će otići negdje drugdje, pa je vaša šansa za dobiti pristojan posao vrlo mala.

Postoje dvije kategorije koje većina poreza ne pogađa: teška sirotinja i pravi bogataši. Teška sirotinja nema što za trošiti, pa joj je za većinu poreza svejedno. Pravi bogataši žive od rente i dobiti, sve im je na firmu, od limuzine preko ljetovanja na koje ide kao na istraživanje tržišta pa do ljubavnika ili ljubavnice koji se plaćaju kao "personal assistant". Čim živite od plaće, bilo koji porez da udari – udara posredno upravo vas. Čak i ako država pretjera s onim "zdravstvenim" trošarinama, tipa za cigarete, ljudi će pušiti švercani duhan, prihodi od poreza će pasti, pa će vas morati oporezovati negdje drugdje, makar nikada ne zapalili cigaretu. Porezi su nužno zlo i trebaju biti mali, kako bi građanima ostalo što više.

Naravno, neki kažu da su porezi visoki i u nekim drugim europskim državama, ali zaboravljaju da tamo, primjerice, porezne stope na prihod tek počinju na razini gdje su kod nas menadžerske plaće, dok ste s iznosima tipa 1000 eura mjesečno gotovo oslobođeni poreza. Drugo je pitanje koju razinu javnog servisa, od školstva nadalje, dobivate u tim zemljama, recimo u Njemačkoj?

Hrvatski političari stvorili problem sami sebi

Postoji u svemu ovome jedan problem koji su hrvatski političari stvorili sami sebi – digli su poreze pa sada nemaju od koga uzeti novce jer, evo, kada je riječ o automobilima, dobra većina ih je starija od 10 godina. Što se radnika tiče, odlaze informatičari, liječnici i mnogi drugi – odlaze upravo ljudi koji bi u Hrvatskoj imali pristojne plaće, plaćali prilično poreza i trošarina, što na plaću, što na auto, što na koji sitni gušt poput boce skupljeg pića.

Kada vam zbog loše politike jedan tim od 15 informatičara ode u Njemačku, dakle netko s takvim zanimanjem gdje su plaće 10 do 12 tisuća kuna, onda vam to porezno neće nadoknaditi 50 onih koji rade za 3000 kuna. Onaj tko radi za 3000 kuna (nemojte se uvrijediti tko radi za toliko, ali to je činjenica) praktički od svoje plaće ne plati ni zdravstvenu zaštitu za svoju obitelj. Sustavom solidarnog osiguranja tu uskaču oni s višim primanjima. Kada one školovane, bilo fakultetski, bilo zanatski (u zapadnim zemljama dobar dio zanatlija zarađuje koliko i stručnjak s fakultetom) otjerate vani, u Njemačku, Irsku, drugdje, onda nema novih auta na koje se plaćaju trošarine i nema visokih plaća na koje se plaćaju visoki porezi. Onda Državni proračun i svi drugi proračuni ostaju bez dovoljno prihoda. A širenja gospodarstva nema – jer zašto bi netko ulagao u Hrvatsku, kad drugi nude i manji porez na dobit?

Dakle, političari su se porezno, figurativno rečeno, sami upucali u nogu. Više nema novca za sve što su obećali. I onda im je došla ideja da dodatnim porezima propucaju i drugu nogu. Srećom, narod je malo pametniji pa se čini da nove poreze nećemo vidjeti u skorije vrijeme.

Što kad shvate da više nema dovoljno naivaca?

No pitanje je koliko ćemo dugo tući rekorde u turizmu. Sada država relativno dobro stoji jer je PDV na turizam i ugostiteljske usluge visok, no što kada se za koju godinu turistički vrate i Sjeverna Afrika i Turska, a i Grčka se oporavi? U međuvremenu, u nas je sve manje ljudi kojima se može nešto uzeti.

Definitivno će biti zanimljivo kada državna i javna uprava, državni gubitaši, umirovljenici svih mogućih kategorija, socijala i ostali naslonjeni na proračun jednog, ne baš dalekog, dana u budućnosti shvate da više nema dovoljno naivaca koji sve to plaćaju.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala