22 GODINE NAKON OLUJE Oni su u rat otišli iz školskih klupa, evo što kažu danas
Foto: Privatna arhiva
INDEX je razgovarao s dvojicom ratnika koji su sudjelovali u akciji Oluja, a u vojne uniforme ušli su direktno iz školskih klupa.
U uniformu elitne postrojbe uskočio ravno iz srednjoškolske klupe
Igora Hamera šira javnost poznaje kao sjajnog glumca; najvjerojatnije po lanjskom hit filmu ZG80, ali i još nekolicini filmova te cijeloj paleti serija. Oni koji ga prate, vjerojatno pamte i njegovo nadahnuto i iskreno gostovanje kod u emisji "Nedjeljom u dva" na temu rata i ratnih veterana, koje je prilično uzburkalo duhove i nakon kojeg su ga u dijelu medija okarakterizirali kao velikog čovjeka, borca i dijete što je, ako se pita sve koji ga znaju, prilično točna kvalifikacija. Međutim, u javnosti je manje poznato da je Hamer u vojnu uniformu elitne postrojbe uskočio ravno iz srednjoškolske klupe te da je do Oluje, iako dvadesetogodišnjak, već bio prekaljeni borac.
Hamer na snimanju Zg80
Samo koju godinu prije toga Hamer je bio gimnazijalac u krapinskoj matematičkoj gimnaziji, a još malo prije toga dijete 'vunderkind' o kojem je emisiju snimio legendarni Mladen Kušec. Put koji je odabrao kao srednjoškolac nije izgledao nimalo obećavajuće.
"Odluku sam donio zbog policajaca naslaganih kao sardine u Borovu selu"
"Godina je 1993. Imao sam 17 godina i saznao da postoji postrojba koja prima nove ljude i da su uvjet punoljetnost i prolaz na njihovim psihofizičkim testovima. Obuka se prolazi kod njih, pa ako prođeš – ostaješ", prisjeća se danas Hamer. "Zašto sam to odlučio? Zbog policajaca naslaganih ko sardine u Borovu selu, zbog one pjesmice u razrušenom Vukovaru, zbog starijih frendova koji su išli odmah i zbog svakog od onih sprovoda na kojem sam bio u godinu i pol prije toga. I, konačno, zbog buraza koji je tad imao četiri godine. Nisam htio sjedit doma i čekati da se te reportaže presele i do nas, nego sam otišao tamo gdje su se fakat i odvijale...", prisjeća se Hamer.
Hamer u ratnim danima
Postrojba kojoj je pristupio nekoliko dana prije 18 rođendana bila je, ni manje ni više nego ondašnja Bojna Zrinski, prva specijalna postrojba koju su hrvatske oružane snage imale. Već u to vrijeme njihov režim bio je na glasu kao rigorozan. Zapovjednici, Ante Roso kao prvi ali i njegov zamjenik Milenko Filipović u Hrvatsku su se vratili kao dočasnici iz Legije stranaca. Nisu baš svi vjerovali da je Hamer to u stanju izdržati. Međutim...
"Rat im je došao do kuća kad su imali 15 i otad su se borili"
"Obuka je bila neka osnovna, kondicija, taktičko kretanje, streljana. Bilo nas je par koji nikad nismo imali ikakve veze s bilo čim vojnim, ali i hrpa iskusnijih ratnika, mahom dvadesetogodišnjaka. Od tri lika koji su bili mlađi od mene, dvojica su tad već bila 'iskusnjare', rat im je došao do kuća kad su imali 15 i otad su se borili. Nakon tri mjeseca išli smo na teren i to je tako u intervalima trajalo do kraja rata – teren, nekad duži nekad kraći, nešto odmora, obuka ako za nju ima vremena, pa opet teren...", prisjeća se Hamer.
Do same Oluje Bojna Zrinski prerasla je, zajedno s još nekim specijalnim postrojbama, u elitni Prvi hrvatski gardijski zdrug. Naš sugovornik dotad je već odradio kilometre i kilometre terena i sad, sa svojih 20, već i on spada u kategoriju 'iskusnjara'.
"Par dana prije početka Oluje počelo se šuškati da se nešto događa. Bio sam u dočasničkoj školi, deseta klasa, svi smo raspušteni dva dana prije i poslani u svoje postrojbe. Moji su tad već bili na jugu, nas nekolicinu koji smo još bili u Zagrebu, prebacili su helikopterima, do Zadra kamionima, a onda u akciju – od Obrovca prema bosanskoj granici. Tad smo već bili zdrug...", priča nam Hamer.
Hamer na postrojavanju u bazi
"Ne sjećam se gdje sam bio kad je oslobođen Knin, ali pamtim kad je poginuo Župan"
No, jedan je događaj prilično zasjenio euforiju koja se u danima Oluje širila terenom među njegovim suborcima.
"Evo, stvarno se ne sjećam gdje sam bio kad sam čuo da je oslobođen Knin", iskren je Hamer. "Više pamtim kad smo saznali da je na ulazu u svoje selo poginuo Župan. A tu se vratio zbog Oluje, znao je da će ići na njegovo selo", priča Hamer. U spomen na suborca kojeg spominje, a koji je, kao 22-godišnjak stradao prvog dana Oluje, u Obrovcu danas postoji Obala hrvatskog časnika Senada Župana...
"Većina nas smo bili premladi"
"Jesam li bio premlad? Pa, većina nas bili smo premladi. U svim ratovima, krizama, borbama za živu glavu većina ljudi je uvijek premlada. Tak je kak je... Ili bježiš ili se boriš ili se smrzneš. Kasnije enciklopedije možeš napisati o tome zašto, kako i zbog čega. Sve je to ljudski...", glasno razmišlja.
U vojsci je bio do 2001. godine. O događajima koji su uslijedili i o tome kako su mu se dalje slagale karte - prije nego što se pronašao prvo na daskama kazališta s vlastitom monodramom, a potom i u filmskim ulogama - komotno bi se mogao napisati scenarij. No, Hamer danas živi posve drugi film. Ruku na srce, rat i uniforma nikad nisu bili njegov svijet.
Hamer na terenu sa suborcima
"Oluja je bila završetak rada, a onda počinje druga priča - ona koju danas živimo"
"Bio sam dio ekipe koja je oslobodila veliki komad Hrvatske i okončala rat. Peta vojska svijeta probala je sa svime kaj ima. Zaustavili smo ih, na koncu pobijedili i potjerali odavde zauvijek. Mislim da to govori samo za sebe...", glasno razmišlja i zaključuje: "Eto. Tak ja doživljavam rat, i Oluju kao završetak istog. A onda počinje druga priča, ona koju danas živimo. A ta je jako različita od ove prve. Ali, u biti, nije ni važno... Drugo doba, drugačiji ljudi, drugačije društvo, druga pravila igre, druge vrijednosti. Živiš i boriš se kak znaš i umiješ. Pokušavam se družiti s iskrenim, pametnim i radišnim ljudima koji vole život i ono kaj rade. I pokušavam i sam biti takav... I da, svima koji ovaj i ovakvi dani nekaj znače – želim sretan Dan pobjede..."
Krunoslav Ivanušec oduvijek je želio biti specijalac
Za razliku od Hamera, danas 41-godišnji Krunoslav Ivanušec oduvijek je znao da želi biti – specijalac. I zato, kad je kao 18-godišnjak završio četverogodišnju Srednju policijsku školu u Zagrebu, za njega nije bilo nikakve dileme.
"Tražio sam odmah da me dalje rasporede u specijalnu policiju, jedino je bilo pitanje Zlatar ili Varaždin. Dvaput sam tražio Zlatar, jednom Varaždin", smije se. Na koncu i jest raspoređen je u Zlatar, u tamošnju jedinicu Specijalne policije Barun, bazu s koje na sve intervencije i terene odlazi i danas, 22 godine kasnije. Iz Zlatara je te 1994. poslan na šestomjesečnu obuku u obučni centar Kovčanje na Malom Lošinju, a iskustvo koje je tamo stekao, pokazat će mu se zlata vrijednim u mjesecima koji su uslijedili.
Poslan na teren s 18 godina
"Odmah po završetku te obuke, koja je bila prilično ozbiljna, bazirana na protuterorističkom djelovanju, poslani smo na prvi teren, na Velebit. Bio je ožujak, 1995. I da, još uvijek sam imao 18", smije se. Iako je, ruku na srce, tada još bio dijete, uvjerava nas kako su ga njegovi nadređeni doživljavali kao potpuno ravnopravnog. Doduše, u to vrijeme, u njegovu jedinicu u Zlataru, skupa s njim, raspoređena su još šestorica njegovih školskih kolega, jedan momak iz Slunja, ostalo sve Zagorci i sigurno da im je to barem malo olakšalo vatreno krštenje.
Ivanušec na Velebitu
"Nadređeni nas nikad, zbog naše dobi, nisu gledali svisoka ili manje uvažavali. Uvijek sam imao osjećaj da u nas imaju puno povjerenje. U krajnjoj liniji, znali su da smo završili školu, prošli obuke, da nismo baš tu došli iz civilstva", prisjeća se Ivanušec.
Krenuo u Oluju s 19 godina
Inače, s početkom devedesetih, policijske postrojbe bile su jedina legalna oružana snaga, a i u svim godinama koje su uslijedile, isprofilirale su se kao prilično važan faktor u organiziranju obrane. Kad je konkretno o Velebitu riječ, Specijalna policija je na području Like i Velebita bila još od 1991., a u Oluji su odigrali nemjerljivu ulogu na potezu od sjevernih točki Velebita, preko Lovinca, Svetog Roka, Gračaca, Gornjeg i Donjeg Lapca, pa do granice s Bosnom, prema Kulen Vakufu i Srbu. S Velebita je i naš sugovornik, tada 'već' 19-godišnjak, krenuo u Oluju...
"Takve su okolnosti, ne pitaš puno"
"U mjesecima prije Oluje, bili smo na terenu u Dubrovniku. Sjećam se da je bio 29. srpanj, dan kad smo trebali ići doma. Međutim, u Starigradu su nas zaustavili i najavili nam da ujutro idemo opet na Velebit. Prespavali smo vani, na otvorenom, a ujutro su nas stvarno prebacili na položaje. Nismo tada znali da se priprema Oluja, možda se moglo naslutiti tek da se nešto događa, ali iskreno, nismo puno ni pitali. To su takve okolnosti, ne pitaš puno. Dobiješ zadatak i imaš ga odraditi najbolje moguće. Uglavnom, od tog 30. srpnja do 4. kolovoza bili smo na Velebitu, na Dušicama, u šumi, na 1300 metara nadmorske visine. Samo u šumi, bez ikakvog izlaženja na čistine. U 4 ujutro dobili smo zapovijed da krećemo u pravcu Svetog Roka", prisjeća se. Ni tad nisu, u realnom vremenu, imali informacije što se događa diljem Hrvatske, imali su svaki svoju 25 kilograma tešku opremu, kilometre i kilometre teško prohodnog terena pred sobom i – zapovijed.
Ivanušec na terenu u Domovinskom ratu
"Nema vremena za strah"
"Nema u takvim situacijama puno filozofiranja. U sela smo ulazili po grupama, svaka kuća, svako selo, četvorica po četvorica, zauzimali njihove pozicije jednu po jednu, onako školski...", sjeća se. Pobunjeni Srbi tad su još držali pozicije na Velebitu, a momcima su brige stvarala i minska polja o kojima tada nisu imali nikakvu informaciju. "U realnom vremenu, ni u jednoj sekundi nisam osjetio strah. Radiš svoje, nemaš ni vremena za takva razmišljanja. Tek kasnije, kad sve prođe i kad se stvari slegnu, ipak ti postane jasnije koji smo posao odradili i koliko je to zapravo bilo zahtjevno...", kaže. Da je oslobođen Knin, sjeća se, doznali su kad su bili u Gračacu.
"Naravno da se veseliš, drago ti je što si dio toga, ali za neke euforije nije baš bilo vremena. Čekalo nas je još terena...", priča i sjeća se kako su po uspješno odrađenoj zadaći, četvrtog dana Oluje, vraćeni u bazu da bi, nakon dana odmora, bili ponovo poslani na teren, na nove zadatke.
"Više smo si nego familija"
Danas, 22 godine kasnije, i dalje je u 'svojoj' specijalnoj policiji, u "svojoj" bazi u Zlataru. I dalje ne misli da je bio premlad za uniformu, na koncu, kaže, to je oduvijek htio i za to se školovao. A, osim sjećanja na prve dane terena i ponosa na činjenicu da je bio dio cijele te priče, iz Oluje se vratio kao prilično bogat čovjek, ali ne financijski nego ljudski.
Ivanušec je ostao u specijalcima i nakon rata
"Još uvijek se družimo, nas sedmorica koji smo sve to prošli skupa, od škole, obuke, prvih terena. Tad smo imali jedni druge, imamo i danas. Od nas sedam, danas jedan radi u Lučkom, jedan je u mirovini, a mi svi ostali smo i dalje u jedinici u Zlataru. Mislim da su to veze koje imaš za cijeli život, više smo si nego familija...", završava Ivanušec svoje prisjećanje na Oluju.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Želite li Index bez oglasa?
Brže učitavanje članaka, bez ometanja dok čitate.
10 eura mjesečno.
Učitavanje komentara
Facebook
Google
