Foto: Pixsell

SLUČAJ Nexus u kojemu je otkriveno da je državni novac nenamjenski prosljeđivan Todorićevom koncernu tek je dio katastrofalne operacije Fondova za gospodarsku suradnju kroz koje je investirano više stotina milijuna kuna javnog novca s upitnim rezultatima. Bez obzira na to što ih Ante Ramljak, u obrani svog bivšeg šefa Borislava Škegre, naziva zdravim projektima.

Jer zdravi su sigurno za društva koja upravljaju fondovima i zarađivali su na golemim naknadama. Zdravi su i za interese pojedinih privatnih investitora. Za porezne obveznike su međutim, pokazalo se, vrlo mutni i nezdravi.

Škegrin izum u kojem nije zaboravio na sebe

Fondovi za gospodarsku suradnju zamišljeni su na način da država i privatni investitori kroz zajednička ulaganja ožive gospodarstvo u krizi. U pet godina trebali su uložiti dvije milijarde kuna, od čega je milijardu trebalo doći iz proračuna. Za izum, odnosno lansiranje projekta FGS-a, zaslužan je Borislav Škegro, tada savjetnik premijerke Kosor. Da nije zaboravio sebe kada je dizajnirao model bilo je jasno čim je njegovo društvo za upravljanje preuzelo jedan FGS i novac poreznih obveznika za ulaganje. U svakoj pristojnoj zemlji zbog sukoba interesa letio bi s funkcije zbog takvog poteza, no Hrvatska je drugačija. Ovdje je bilo dovoljno kazati kako nisi u upravi tvrtke i da su optužbe bezvezne.

Drugi skandal uslijedio je vrlo brzo - otkriveno je da su u prvoj godini postojanja FGS-ovi naplatili nevjerojatnih 30 milijuna kuna za naknade, od čega oko 15 milijuna kuna od države, a da nigdje nisu ništa investirali. No ni to nije moglo ugroziti dobro osmišljen posao. Koliko je cijela operacija netransparentna uvjerili smo se pokušavajući doći do točnih iznosa ulaganja: HBOR ih krije, proglašavajući ulaganje novca poreznih obveznika bankovnom tajnom. Na stranicama društava koje upravljaju FGS-ovima, Quaestus, Prosperus-invest, Honestas i Nexus, nije moguće naći detaljna financijska izvješća o ulaganjima u kojima se miksa privatni i javni novac.

Prema podacima državne revizije iz proračuna je od početka 2011. do kraja 2013. godine za naknade isplaćeno 40,6 milijuna kuna. Prvih godina naknada društvima iznosila je više od 16 milijuna kuna godišnje, da bi se kasnije prepolovile, jer su se konačno počele plaćati samo na uloženi novac. U tom dvogodišnje periodu FGS-ovi su uložili oko 260 milijuna kuna, a naknade su pojele golemih 15 posto investicije.  "Od 12 projekata jedan je propao (Centar banka), tri su visokorizična, a osam granično do umjereno rizični. Većina društava je ostvarila negativne rezultate poslovanja," pisali su revizori u ocjeni stanja iz 2013. godine. Metronet i Daily Fresh samo su neka od njihovih propalih ulaganja, ova dva konkretno Škegrinog fonda Quaestus.

Ramljak brani Škegru: Agrokor je bio investitor, fondovi su ulagali u Agrokor

Pogrešno bi bilo cijelu priču svesti na Nexus, kao što je jučer to pokušao Agrokorov šef Ante Ramljak, uvjeravajući novinare kako su ostali projekti fondova za gospodarsku suradnju zdravi. Kazao je kako je u tim projektima "Agrokor jedan od investitora, fondovi su ulagali u neke projekte koji su i djelomično u Agrokorovom vlasništvu ili su inicirani od Agrokora".

Upravo ta izjava opisuje koliko je model fondova za gospodarsku suradnju nakaradan. Naime, netransparentna je, javnosti je posve nepoznata bila i ova "privatna" strana ulaganja. Ispod radara  prolazi činjenica da je visokozaduženi Agrokor ulagao u Nexus, Prosperus ili Quaestus – kao privatni ulagač, a onda im država dodavala javni novac koji su ponovno investirali u Todorićeve projekte.

Tako je novac poreznih obveznika, osim u Hotele Plat, preko Nexusa i Prosperusa investiran i u Agrokorovu tvrtku Energija Gradec, specijaliziranu za bioplinske elektrane. Formalno, to je riješeno tako da su se agrokorovci izuzeli od glasanja povjereničkog odbora fonda. Je li Agrokor tako ulagao i u Quaestus, koji je kasnije i našim novcem preuzimao Fragariju i  preko nje Todorićevo Moslavina voće?

Visokozaduženi Agrokor imao je novca na bacanje

Slučaj Nexus samo je dakle dio priče o modelu postavljenom na način da se našim novcem spašavaju posrnuli projekti povlaštenih privatnih investitora. Todorić se pojavljuje kao privatni investitor s jedne strane i ponovo kao meta ulaganja, a ključna je posljedica izvlačenje javnog novca koji se investira u neku Agrokorovu kompaniju. Jesu li te tvrtke imale potencijal rasta,  dobar menadžment i poslovni plan, pa se ulaganje moglo opravdati interesima poreznih obveznika odnosno prihvatljivom stopom povrata? Javni podaci ne idu tome u prilog.

A odgovor na pitanje kako je zaduženi Agrokor imao novca investirati u fondove treba tražiti u činjenici da, zahvaljući Škegrinom modelu, Todorić i njemu slični za jednu uloženu, ili bolje rečeno pokazanu kunu – dobiju još jednu. Onu vašu.