Foto: Facebook/FaH

ANITA ŠOJAT, profesorica hrvatskog jezika koja je radila u timu Borisa Jokića, objavila je tekst koji se munjevito širi društvenim mrežama.

Anita Šojat je autorica niza čitanki "Snaga riječi" za hrvatski jezik od 5 do 8 razreda osnovne škole, a piše kako se javila u Stručnu skupinu koja je radila na kurikulumu nastavnog predmeta Hrvatski jezik, pa navodi kako nije "ni lijeva ni desna ni ona što je u sredini". Pojasnila je medijske spinove koji su doveli do zaustavljanja reforme te napisala kako je nakon njih krenulo najgnjusnije prozivanje po portalima i društvenim mrežama.

Status Anite Šojat prenosimo u cijelosti:

"Moja istina o Kurikulumu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik

Novinarski spinovi najzeznutija su stvar na svijetu. Mogu pokrenuti niz problema, dovesti do krize vlasti ili recimo: srušiti kurikularnu reformu. Spavate li mirno vi koji ste ih pustili?

Imam potrebu nakon godinu dana, a uoči sutrašnjega prosvjeda, napisati istinu o Kurikulumu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik.

To je moja istina. Hoćete li mi vjerovati, ostavljam vama na izbor.

U Stručnu radu skupinu javila sam se ni kao lijeva, ni kao desna, ni kao ona što je u sredini. Glavne su mi reference bile želja za promjenom, stručnost i beskrajan entuzijazam. Još uvijek sa suzom u oku čitam svoje motivacijsko pismo. Bila sam spremna raditi 14 sati dnevno i radila sam kao životinja. Bilo nas je malo. Nitko mi nikada nije rekao što ću napisati, nitko mi nikada nije naredio što ću obrisati, nitko me nije ometao u radu. Bila sam slobodna. Nisam se obogatila, sama sam financirala stručna usavršavanja kad smo dokument počeli predstavljati kolegama.

Prvi spin krenuo je oko naziva dokumenta: kurikulum ili kurikul. Kao da mi nismo znali da je kurikul bolji naziv, ali linč je krenuo. Naziv nije promijenjen jer je bio sastavni dio zakonske regulative i zadanoga naziva dokumenta. Pokrenuli smo inicijativu za promjenom naziva.

Drugi spin: Marulić. Nismo ga izbacili. Točka.

Spinovi oko popisa djela za samostalno čitanje dali su naslutiti da naša kurikulumska priča neće dobro završiti. Mediji su bili preplavljeni sudbinskim naslovima, nitko nije čitao dokument. Svaka primjedba započinjala je rečenicom: pročitala sam u novinama, kolegica mi je rekla, slušala sam na televiziji...

Zaključili smo da dosadašnji pristup lektiri nije rezultirao pasioniranim čitačima. Ljubitelji lijepe književne riječi izgubili su se u pokušaju da od njih napravimo književne teoretičare. Ne znam kad je postalo važnije književnome djelu pobrojati motive, temu, likove i svu ostalu pripadajuću teoriju od razgovora i vrednovanja onoga što su djeca pročitala. Zaključili smo da je najveća prijetnja lektiri upravo nemogućnost iskazivanja kritičkoga stava o pročitanom i ukalupljivanje učenika u gotove interpretacije prema kojima njihova razmišljanja o knjizi trebaju biti ista kao učiteljeva ili kritičareva.

Osnovni je smisao lektire na svim razinama odgoja i obrazovanja vrlo jednostavan: svi bi učenici trebali pročitati sve knjige s popisa lektire. A oni ne čitaju. To je prvi i osnovni korak, no tu se priča ne završava. Nije dovoljno književno djelo samo pročitati. Potrebno je poticati razgovor o učeničkim predodžbama o tekstu, kakve je sam oblikovao na temelju doživljaja i razumijevanja, ističući pritom važnost svakoga pojedinačnoga mišljenja, povezivati književni tekst sa stvarnim životom. Omogućiti učenicima slobodno iznošenje misli, osjećaja i stavova u sudaru s drukčijim mišljenjima, poticati ih da stvaralački i kreativno odgovore na književno djelo koje su čitali stvaranjem razrednih novina, osmišljavanjem scenografije, izradom kostima, snimanjem kratkih filmova mobitelom...

Naš je cilj bio da djeca zavole čitanje, zato smo se drznuli dirnuti u okamenjeni dosadašnji popis lektire. Ispričavam se svim književnicima koje smo stavili na popis, a koji su zbog toga imali neugodnosti jer su im iz knjiga izvadili ulomke bez konteksta i napadali, žestoko napadali. Razapinjali!

Sve je moglo biti jednostavno: oko tri, četiri knjige mogao se postići konsenzus. Nismo napravili pogreške koje se nisu mogle ispraviti. Umjesto toga svakodnevno sam na raznim portalima čitala sva moguća imena koja su za nas smislili: jugonostalgičari, četnici, probisvijeti, idioti, luđaci, poremećeni, kreteni, zaostali, drkadžije, bitange, nenormalni, komunisti, glupi, nesposobni, pametnjakovići, ljevičarska falanga, jugonostalgičarski divljaci, kockoglavi, velikosrpska ekipa, jugofašisti, ljevičarsko smeće, antihrvati, govna, bezidejni...

Bilo mi je teško povjerovati da smo postali državni neprijatelj broj 1 u pokušaju da nam djeca zavole čitanje i lektiru. Nikakve druge namjere nismo imali. Nitko nam nije rekao što ćemo na popis staviti, nitko nam nije rekao što ćemo s njega izostaviti. Glasovali smo, raspravljali satima i danima, a u isto vrijeme odvijala se javna rasprava o našoj (ne)stručnosti.

Žestoko su nam zamjerali što se riječ kritički prosuđuje i vrednuje u dokumentu javlja 164 puta, da otvaramo mogućnost slobode u organizaciji nastave, da se otvara prostor za kreativnost nastavnika i učenika, da je kurikulum vrijednosno i svjetonazorski neutralan.

Stvorili smo tri nove domene predmeta, umjesto medijske kulture željeli smo razvijati medijsku pismenost u skladu sa suvremenim medijima i dostignućima. Napravili smo bolju unutarpredmetnu organizaciju nastavnih sadržaja, uspostavili vertikalnu prohodnost nastavnih sadržaja (od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje škole), smanjili i ujednačili nastavne sadržaje koji se uče po razredima, uspostavili korelacijske veze predmeta Hrvatski jezik s ostalim predmetima, integrirali opće (građanski i zdravstveni odgoj), životne i odgojne sadržaje u sadržaje predmeta. Poseban naglasak stavili smo na jezične djelatnosti inzistirajući na razvijanju sposobnosti i vještine uporabe jezika u različitim životnim, svakodnevnim, komunikacijskim situacijama u kojima učenik treba izreći svoje potrebe, misli ili osjećaje (zamoliti što, popuniti obrazac, protumačiti tekst u kojem su slike, dijagrami; predstaviti što, raspraviti o čemu, argumentirati svoj stav...) Željeli smo da nam djeca progovore. Ima li u nabrojanome nešto loše?

Ugradili smo svoja iskustva iz nastave, iz naših svakodnevnih susreta s učenicima. Zar netko može posumnjati da smo njima željeli loše? Da smo imali nadinteres? Da smo željeli politizirati u ovakvom dokumentu? Da nam djeca nisu sveta?

Godinu dana pokušavali smo iznjedriti najbolje što smo mogli. Pisali, brisali, istraživali, griješili, dolazili do rješenja, svađali se, usuglašavali... Većinu primjedaba naših kolega ugradili smo u drugu inačicu dokumenta poštujući riječ struke. Taj dokument je dobar, treba još sati rada, ali nikako nije za smeće."