Foto: Getty

FRANCUSKA je ove nedjelje imala najbizarnije predsjedničke izbore u svojoj novijoj povijesti, a posljedice njihovog drugog kruga mogle bi se pokazati presudnima za budućnost kako Francuske, tako i Europske unije.

Centrist Emmanuel Macron dobio je 23,75 posto glasova, a čelnica krajnje desne Nacionalne fronte Marine Le Pen 21,43 posto, prema gotovo potpunim rezultatima francuskih predsjedničkih izbora, a dio pobijeđenih kandidata odmah je pozvao svoje birače da u drugom krugu daju potporu Macronu.

Ankete su ovog puta bile točne

Ovaj se rezultat podudara s izlaznim anketama koje su predvidjele gotovo isti omjer glasova za vodeće kandidate: 24% za Macrona i 22% za Le Pen. Tako francuski izbori predstavljaju iznenađujući odmak od trenda nepouzdanih rezultata anketa koje su podcijenile uspjeh populističkih opcija, prvenstveno na britanskom referendumu o izlasku iz Europske unije (tzv. Brexit) i američkim predsjedničkim izbora.

Te, navodno pristrane ankete i na njima utemeljeni medijski izvještaji, bili su predmet žestokih kritika i likovanja globalne "alternativne desnice" ujedinjene oko nepovjerenja i prezira prema Zapadu, liberalnom poretku, političkom establišmentu koji ga podupire te mainstream medijima, institucijama i znanstvenicima.

Izbori u sjeni terorizma i izbjegličke krize

Drugi, znatno zlokobniji presedan francuskih izbora, oslikali su dramatični prizori teško naoružanih policajaca i vojnika pred biračkim mjestima. U okviru izvanrednog stanja i "trajno visoke" opasnosti od terorizma od studenog 2015. i napada Islamske države u Parizu u kojem je ubijeno 130 ljudi, diljem Francuske mobilizirano je više od 50.000 policajaca i 7.000 vojnika u operaciji Sentinelle koja je za cilj imala osiguranje izbora.

Posljednji u nizu napada, u kojem je ubijen jedan a ozlijeđena još dva policajca, dogodio se samo tri dana prije izbora. Islamska država ponovo je preuzela odgovornost. Džihadistička prijetnja demokratskom procesu i normalnom životu u otvorenom društvu sve više podsjeća na krizna žarišta poput Sirije, Iraka i Afganistana.

Takvom dojmu zasigurno je doprinijela i kaotična situacija iz improviziranog imigrantskog naselja, tzv. Džungle u Calaisu, s kojom su se francuske vlasti mjesecima bezuspješno hrvale prije nego su ga zatvorile u listopadu 2016. Strah od terorizma i izbjegličke krize poslužio je Le Pen kao potvrda njene antiimigrantske i antiislamske platforme i dao vjetar u leđa njenoj predizbornoj kampanji.

Kolaps tradicionalne ljevice i desnice

Treći i najvažniji presedan francuskih izbora potpuni je kolaps stranaka lijevog i desnog centra, republikanaca i socijalista, čiji su kandidati Francois Fillon i Benoit Hamon zajedno dobili jedva nešto više od 26% glasova. Prvi put u povijesti Pete Republike, koju je utemeljio Charles de Gaulle, nijedna od dvije stranke koje dominiraju francuskom politikom neće imati kandidata u drugom krugu predsjedničkih izbora.

Štoviše, trenutni predsjednik Francois Hollande nije se ni kandidirao za drugi krug, suočen s povijesno niskim rejtingom odobravanja koji je u jednom trenutku pao ispod 5%. Njegov premijer Manuel Valls u predizborima Socijalističke stranke izgubio je od kandidata lijevog krila Benoita Hamona, koji je sam dobio trostruko manje glasova od Jean-Luc Melenchona, bivšeg trockista koji želi uvesti ograničenje na maksimalnu plaću i povući zemlju iz EU i NATO-a. Republikanskom kandidatu Francoisu Fillonu presudio je pak skandal s optužbom za fiktivno zaposlenje vlastite supruge i dvoje djece, koji su na trošak poreznih obveznika u 15 godina navodno zaradili više od 900.000 eura.

Rasap tredicionalne ljevice i desnice gurnuo je "outsidere" Le Pen i Macrona u prvi plan. Retorika Le Pen o novoj podjeli na "patriote i globaliste" ispostavila se kao samoispunjavajuće proročanstvo. Predsjednica radikalno desne Nacionalne fronte svoju populističku kampanju temelji na borbi protiv prijetnje "dvaju totalitarizama" - islamskog fundamentalizma i "divlje globalizacije koja ugrožava našu civilizaciju", kako je navela u svom govoru u izbornoj noći.

Macronov populizam centra

Ali i Macron, iako je u ovoj kampanji preuzeo ulogu branitelja globalizacije, Europske unije i liberalnog poretka, sve je samo ne konvencionalni kandidat. Njegova stranka "En Marche!" (fr. Naprijed!) osnovane je tek prošle godine, a njegova mladost (39 godina), političko neiskustvo (ovo su mu prvi izbori u životu) i nedostatak etablirane stranačke baze pokazali su se nasuprot predviđanjima kao politički adut, a ne nedostatak. Razlog tome prvenstveno leži u atmosferi dubokog razočaranja karijerističkim političarima i "stranačkim vojnicima".

Iako je bio nestranački ministar gospodarstva u socijalističkoj vladi dok nije dao ostavku prošle godine, a protivnici ga prozivaju kao neoliberala u službi bankarskog sustava (na račun njegovog zaposlenja u investicijskoj banci Rotschild & Cie te najave liberalizacije gospodarstva i proračunskih rezova), i on kao i Le Pen odbacuje zastarjelu podjelu na ljevicu i desnicu. Stoga naizgled paradoksalan "populizam centra", kako je njegovu društveno i gospodarski liberalnu platformu opisao Guardian, nije bez temelja.

Da Macron izmiče klasičnim kategorijama ljevice i desnice, potvrđuje i zalaganje za uspostavu "fiskalnog i financijskog mehanizma solidarnosti" unutar EU kao i njegova kritika radikalnih mjera štednje nametnutih Grčkoj u sklopu paketa pomoći ovoj zemlji koja se već godinama nalazi u dubokoj dužničkoj krizi. Zbog toga je, za vrijeme svog ministarskog mandata, dobio neočekivanu podršku tadašnjeg grčkog ministra financija i deklariranog "nestalnog markista" Janisa Varufakisa.

Paralele sa sličnim karizmatičnim predvodnicima "trećeg puta" u okoštaloj političkoj sceni - Barackom Obamom i Tonyem Blairom - ne mogu se zanemariti, kao ni razočarenje koji su bivši američki predsjednik i britanski premijer donijeli dijelu svojih glasača. No liberalna demokracija danas je mnogo dublje polarizirana i uzdrmana od strane iliberalnih ekstrema nego u vrijeme njihovog dolaska na vlast.

Europski projekt na kušnji

Macron se nalazi u jedinstvenoj poziciji kao kandidat koji bi trebao spasiti projekt europske integracije od najezde nacionalizma. izolacionizma i koketiranja s agresivnom autokracijom ruskog predsjednika Vladimira Putina. U isto vrijeme, od njega se očekuje da preporodi disfunkcionalnu Europsku uniju, obnovi povjerenje u diskreditiranu francusku političku elitu i odgovori na ključne izazove anemičnog gospodarstva, rastuće nezaposlenosti, visokog poreznog opterećenja i permanentne nesigurnosti u sjeni globalnog islamističkog terora.

Kao i u slučaju nizozemskog premijere Marka Ruttea koji je u neizvjesnim izborima pobijedio populista Geerta Wildersa, Macron će, ako postane predsjednik, vjerojatno morati preispitati strategiju borbe protiv vjerskog ekstremizma i pronaći kompromis između multikulturalizma i zaštite zakona, reda i sekularne države.

Ako u tome ne uspije, razočaranje političkim centrom gurnut će glasače još snažnije u krilo destruktivnih, antieuropskih i proruskih populista. S druge strane, predsjednica Le Pen možda ne bi uspjela ispuniti svoje predizborno obećanje o Frexitu) izlasku Francuske iz EU), oko čega je najavila raspisivanje referendum. Ali u slučaju da joj to pođe za rukom, neminovni raspad unije koji bi Frexit izazvao imao bi dalekosežne posljedice za liberalnu demokraciju u Europi i šire.

Le Pen: "Francuska Francuzima"

Stoga je na Macronovim leđima ogromna odgovornost. Protivnike ekstremističke vizije Le Pen, koju ona predstavlja parolom, "Francuska Francuzima", mogu ohrabriti ankete koje joj predviđaju odlučan poraz u drugom krugu izbora koji će se održati 7. svibnja - Le Pen će po njima dobiti 36-39%, a Macron 61-64% glasova.

No to zasigurno neće biti kraj njenog nasrtaja na  poredak koji su od Drugog svjetskog rata Europa i SAD zajedno gradili. Pri tome, osim u Putinu, ima saveznika i u nacionalističkom predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu. Za očekivati je da će ruska propagandna mašinerija na društvenim mrežama i alternativnim portalima biti u punom pogonu sljedeća dva tjedna kako bi demonizirala Macrona, kao što je bio slučaj s Hillary Clinton na američkim izborima.

Valja primijetiti kako francuski izbori kriju još jedan prividan paradoks. Najbolja šansa za pobjedu Le Pen u ovom trenutku leži u mogućnosti novog terorističkog napada koji bi je, uslijed opravdanog straha i nepromišljene potrebe glasača da se izabere "nekoga tko će učiniti nešto", pogurao do pobjede 7. svibnja. Na njenim simpatizerima ostaje da sami procijene priželjkuju li takav zastrašujući scenarij.

Kako bilo, čini se da desni i islamski ekstremizam samo jačaju jedan drugog, a liberalna demokracija krajnja je žrtva ovog začaranog kruga. Stoga je 7. svibnja, više nego ijedan drugi datum u ovom stoljeću, "Dan D" za Europu.