Foto: Press

IAKO je gotovo preko noći od anonimnog uličnog svirača postao zvijezda showa "Nikad nije kasno", Krešimir Baričević je i dalje skroman i samozatajan. Naš ga je poziv zatekao tijekom svirke u Samoboru, ali bez problema pristao napraviti pauzu i podijeliti s nama svoja iskustva iz showa.

Ne krije da mu laska medijska pažnja, ali i dalje se smatra prvenstveno uličnim glazbenikom. Kako se osjeća oko pobjede u showu?

"Drago mi je, naravno, kao i svakom ljudskom biću, ali mi je i malo žao zbog kolega koje sam ostavio za sobom", kaže skromno.

Pobjeda mu je donijela nagradu od pedeset tisuća kuna, ali i priliku da Tonči Huljić napiše pjesmu samo za njega. Nije još odlučio što će s učiniti s novcem, čeka da se slegnu dojmovi i da pažljivo razmisli, ali svakako ga namjerava podijeliti s bliskim osobama. Veseli se suradnji s Tončijem Huljićem, za kojeg ima samo riječi hvale.

"Zahvalan sam mu na svemu, prije svega na strpljenju. Sa mnom treba imati veliko strpljenje jer sam ja dosta tvrdoglava i teška osoba. On me prepoznao i imam povjerenja u njega da će razumjeti moj izričaj i da će stvoriti pjesmu u skladu s tim", kaže Krešimir.

U početku nije bio oduševljen idejom da nastupa u showu pa se Tonči, koji ga je slučajno čuo na ulici, morao dobrano pomučiti kako bi ga nagovorio da ipak pokuša.

"Jako sam se nećkao, ovim putem bih mu se htio ispričati Tončiju što sam toliko odbijao. Govorio sam: "Neću, nisam spreman na to, nisam dovoljno dobar, sramežljiv sam, ružan, star..." On mi je htio dati priliku, a ja sam bio nezahvalan. Nije odustajao, pokazao je stvarno očinsko strpljenje", ispričao nam je.

Na kraju je Krešo ipak pristao.

"Dugo sam razmišljao, a na kraju je prevagnula činjenica da bih se cijeli život kopkao što bi bilo da sam pokušao. Stvarno nije bilo konkretnog razloga, samo moja sumnja u sebe. No uspio sam se izboriti sa svojim egom, smatram to svojom pobjedom", priznaje.

Je li imao tremu?

"Uh, ajme meni, ogromna trema, da samo znate! Sav sam otežao od treme", iskreno će.

Tremu ima pred svaki nastup, usprkos stažu od 18 godina sviranja na ulici: "Znalo mi se desiti da zaboravim dio teksta od treme. Najgore je kad tek dođem na lokaciju, prije nego počnem svirati. Ljudi stoje na dva, tri metra od mene i gledaju me. Misle si tko je sad ovaj, došao je tu na javno mjesto, vidi ga na šta liči, sad bi tu nešto izvodio. Ali nakon prve, druge pjesme, trema naglo nestaje".

S uličnim svirkama i dalje planira nastaviti, to je želio raditi još od rane mladosti.

"Svi svirači imaju neku taštinu, poriv da ih ljudi čuju. Nisam baš snalažljiv po pitanju međuljudskih odnosa i organizacije, a sve se manje traži glazba kakvu ja sviram. Zaključio sam da ako već ljudi neće tražiti mene idem ja kod njih, ali jako pazim da nisam nametljiv", kaže.

Nikad se nije pokajao što je dao otkaz i počeo zarađivati na ovaj način.

"Financijski je isplativije, ali teško je to usporediti s fiksnom plaćom. Sad imam velike razmake između svirki, ali ponekad od par dana svirke mogu preživjeti cijeli mjesec. Ako nudite robu s kvalitetom, uvijek ćete pronaći put do kupca. Imam tu sreću da ljudi prepoznaju moju glazbu, ali nikad nisam potpuno zadovoljan izvedbom, uvijek može bolje. Ipak, ovako kako je- ja sam sretan čovjek", rekao nam je.

Krešimiru je prije četiri godine nakon teške bolesti preminula supruga pa je ostao sam s kćeri, no ni to ga nije natjeralo da potraži "pravi posao": "Moja supruga zbog bolesti nije mogla raditi, pa sam i do tad brinuo o obitelji. S te se strane nije puno promijenilo, no kad izgubite člana obitelji, materijalno vam i nije prvo na umu. Emotivni gubitak je strašan".

Kći mu sad ide u srednju školu, ponosna je zbog njegove pobjede, ali kaže da ju to nije previše iznenadilo.

"Inteligentna je i lucidna, pa je već prema reakciji žirija i publike naslućivala da bi se to moglo dogoditi", kaže.

Gradove u kojima svira najčešće bira spontano, nerijetko u zadnji čas, ali drži se jednog principa: "Uvijek gledam da je to negdje gdje nisam dugo bio, trudim se dozirati, ne želim dosaditi ljudima."

Kao jedno od dražih mjesta za sviranje je naveo upravo Samobor, odgovara mu mentalitet lokalaca i posjetitelja.

"Pazite, ja sam se drznuo doći u njihov grad, zauzeti javnu površinu. Ako ja, recimo, srozam atmosferu prečestim pojavljivanjem ili niskom kvalitetom, to onda nije u redu. No ako ja pridonosim imidžu mjesta, dodajem neki kulturni sadržaj, ljudi su zadovoljni", rekao nam je.

Najgore je prošao u Poreču gdje je više puta slao molbe da mu se dopusti nastup, ali svaki put je bio odbijen bez riječi objašnjenja. Znao je imati susreta s komunalnim redarima, ali kaže da mu uglavnom progledaju kroz prste jer i sami vide da je rijedak gost. Sve više mjesta traži dozvolu, pravila su se postrožila. Nada se, ipak, da će mu pojavljivanje na javnoj televiziji olakšati mogućnost da te dozvole lakše dobije.

Otkad se počeo pojavljivati u showu "Nikad nije kasno" ljudi mu češće prilaze, uvijek s osmjehom i komplimentom. Kaže da to godi njegovoj duši, a osjeti se i financijski. Puno mu je značila podrška i reakcija ljudi na njegove nastupe, a posebno su ga dirnule suze Petra Graše.

"Spasio me Grašo tim plakanjem. Napravio sam mnogo grešaka, bio sam pod velikim stresom, a Grašo je jako ublažio moju samokritičnost. Usprkos greškama, našao je toliko dobrih stvari da me to zapanjilo. Nije gledao na greške, gledao je na moju emociju", priznaje.

Njegovu su emociju, čini se prepoznali mnogi, a jedina kritika dolazi od njega samog.

"Mogao sam to i bolje, možda nisam izabrao pravu pjesmu. Iznenadila me ovakva reakcija ljudi, što bi tek bilo da je izvedba bila bolja", zaključio je skromno.