Foto: Getty Images/Guliver Image

UTAKMICA protiv Uzbekistana prošlog četvrtka ušla je već u sudačku nadoknadu i snovi sirijske reprezentacije o eventualnom ludom plasmanu na Svjetsko prvenstvo polako su nestajali. A onda je Firas Al-Khatib pao u šesnaestercu i iznudio penal.

U neka bolja vremena prepuni stadion u Damasku bi eruptirao od sreće. Više od 50.000 nogometom zaluđenih Sirijaca bodrilo bi svoju reprezentaciju na putu prema SP-u i s nestrpljenjem očekivalo hoće li Omar Kharbin realizirati najstrožu kaznu.

Syria will have at least five voices in the stadium. Maybe more. These friends have travelled from Kuala Lumpur to see their team. pic.twitter.com/fW7BdtzmdN

— Richard Conway (@richard_conway) March 23, 2017

Omari, za razliku od svojih suigrača, nema mogućnosti igrati u inozemstvu. On je mobiliziran i ministarstvo obrane mu je dopustilo da povremeno igra za klub i reprezentaciju. Nije imao sreće da je prije rata otišao iz zemlje ili da je jedinac u obitelji, čime bi izbjegao mobilizaciju.

Liga se igra u regijama koje kontrolira službena vlast. U Damasku i Latakiji ima najviše klubova, no kako je vojska oslobađala teritorije od pobunjenika, širio se i nogomet. Tako se od siječnja igra i u razorenom Alepu, a od nedavno i u Homsu.

Prijateljske utakmice neprijateljskog režima

“Irak je ponudio susret u Teheranu, ali nam nisu odgovarali datumi. Sve druge zemlje su mi odgovorile da baš u predloženo vrijeme imaju druge obveze”, kaže Refai kojemu je jednako težak zadatak bio naći zemlju domaćina njihovih službenih utakmica.

Sve je bilo dogovoreno s Macauom, “kineskim Las Vegasom” koji je pristao Siriji platiti 150.000 dolara po utakmici. Računali su da će na utakmice protiv Južne Koreje i Kine na stadion doći tisuće gostujućih navijača koji bi u kasinima i restoranima ostavili tisuće dolara.

No budući da je Sirija pod ekonomskim sankcijama, što znači da ne može primiti taj novac, a Macau nije želio plaćati “na ruke”, dogovor je propao pa su se Sirijci na kraju priče skrasili u Maleziji, jednoj od rijetkih zemalja u kojima nemaju problema s vizama. Iz istih razloga FIFA i azijska nogometna federacija (AFC) ne mogu Siriji plaćati nikakve naknade, no uspjeli su dogovoriti da AFC snosi troškove puta i smještaja reprezentacije .

“Nogomet je ljubav, on ujedinjuje Sirijce. Sve ovo radimo da bi se ljudi osjećali barem malo bolje. U nogometu je sve moguće, uvijek postoji nada”, kaže pomoćnik izbornika Tarek Jabban koji s izbornik zarađuje 100 dolara mjesečno.

On pamti i bolje dane. One kad je Sirija bila juniorski azijski prvak 1994. godine i kad ih je na povratku u domovinu na aerodromu dočekalo 50.000 ljudi. Da bi mogao gledati utakmice protivnika Sirije u kvalifikacijama, Jabban ima mali televizor na baterije. Kad padne noć struje nema i veliki sirijski gradovi padnu u potpuni mrak kako bi se smanjila potrošnja.

“Tih dana mi smo bili junaci ove zemlje. Volio bih da naši ljudi ponovno osjete takav ponos. Možda na kraju ne završimo na Svjetskom prvenstvu, ali moramo vjerovati”, kaže Jabban.

U nekim drugim rezprezentacijama očekivanja javnosti često slome igrače. U Siriji je situacija drukčija.

“Ljudi žive u očajnim uvjetima, ali i dalje prate nogomet i podržavaju nas. Na ulici kad me sretnu potapšaju me po ramenu i kažu mi nešto lijepo. Najmanje što možemo za njih napraviti je to da im pokušamo barem u nogometu priuštiti neko veselje. Da se malo odmore dok nas gledaju kako igramo”, kaže stoper Omar Al-Midani koji s 22 godine ima već 17 nastupa za Siriju.

“Dok smo bili klinci, samo smo razmišljali o školi, zabavi i nogometu. Danas razmišljamo o tome kako da ostanemo živi i kako da ponovno živimo kao nekada”, rekao je Al-Midani koji igra za Al-Wahdu iz Damaska.

Sa suigračima je stigao u Maleziju na utakmicu s Uzbekistanom. Dečki su već tjedan dana u Serembanu, pakleno vrućem i sparnom gradu sat vremena udaljenom od Kuala Lumpura. Očajan i blatnjav travnjak nešto je na što su Sirijci navikli za razliku od svojih protivnika Irana i Južne Koreje koji im nisu na “domaćem” terenu uspjeli zabiti gol.

Otkazali im stadion 72 sata prije utakmice