Foto: Getty Images/Guliver Image

NA DANAŠNJI dan prije 26 godina Jugoslavija je prvi i posljednji put imala najbolju tenisačicu svijeta. Povodom velike obljetnice, u suradnji s Yugopapirom, prisjećamo se jednog od najslavnijih trenutaka jugoslavenskog sporta. 

OŽUJAK 1991.: San jugoslavenskog tenisa prošlog tjedna je postao java. Točno u ponoć, između nedjelje 10. ožujka i ponedjeljka, 11. ožujka, Monika Seleš je promovirana u najbolju igračicu svijeta. Te noći, naravno, nisu održani ni jedan turnir ili meč koji bi odlučivali o poretku na vrhu, već je - kao i svake nedjelje, godinama unazad - kompjuterski obračunat ukupni učinak za WTA listu najboljih svjetskih tenisačica.

Poslije 186 tjedana vladavine Steffi Graf, ustoličena je nova kraljica. Povijest "bijelog sporta" bilježi: Monika Seleš je postala peta po redu najbolja igračica svijeta, prva jugoslavenska tenisačica kojoj je to pošlo za rukom i po tome je svakako najbolja naša sportašica svih vremena...

Za one kojima i to jeste značajno, horoskopski znak strijelca i linija života i uspjeha itekako se ocrtavaju na lijevoj ruci kojom je "Mala Mo" prvi put uhvatila teniski reket u četvrtoj godini.

Stanari zgrade u Balzakovoj 26, u naselju Liman u Novom Sadu, često su imali prilike vidjeti sićušnu i žgoljavu djevojčicu, kako reketom, skoro većim od nje, uporno prebacuje s ocem lopticu preko zategnutog konopa između parkiranih automobila. Linija života i uspjeha na dlanu i na terenu, ide tako strelovito uvis, kako to valjda ni kod koga drugog na ovoj planeti nije slučaj.

Trećeg prosinca 1973. u rodilištu u Novom Sadu, rođena je mala Monika, kliker od djevojčice, a samo 10 godina kasnije, u dalekom Caracasu, na prvom svjetskom prvenstvu pionirki u tenisu - zvijezda je rođena. Monika je postala prvakinja svih klinceza svijeta.

"Ona je rođena da pobjeđuje nepobijeđeno"

Pojavom, ali prije svega igrom, šokirala je domaću, a mnogo više svjetsku sportsku javnost i već tada je svima - samo ne nama - postalo jasno da je svijet dobio istinsku šampionku. Obitelj Seleš (oca Karolja, brata Zoltana i malu Moniku) tada na aerodromu Beograd dočekala je samo mama Ester i par novinara, više iz radoznalosti, nego što su zaista vjerovali da tako treba.

Karolj Seleš nije čekao da ga bilo što pitaju, jednostavno je zavapio: "Potrebne su nam tenisice, reketi i slobodni termini da bi Monika mogla nesmetano trenirati. To u Novom Sadu nemamo. Pomozite nam!"

Neočekivano, proključale su ljubomora, zloba i tko zna kakve sve naše poznate ljudske osobine. Monika je sve češće nailazila na zatvorena vrata, posebno u dvorani "Vojvodina" koja nikad s dolaskom kiše, jeseni i zime, nije otvorila vrata na kucanje Selešovih.

Zbog toga, i najviše zbog toga, jedva 35 kilograma teška djevojčica, i sa nepunih 13 svjećica na rođendanskoj torti, otišla je u SAD, da dobije ono što u Jugoslaviji nije mogla.

Pomogao joj je Đorđe Balašević: "Nikad mu se neću moći odužiti"

"Ona je rođena da pobjeđuje nepobijeđeno, ona je rođena da ostvari san jugoslavenskog tenisa".

Tako je nakon njezina odlaska govorio Đorđe Balašević, jedan od rijetkih iskrenih prijatelja obitelji Seleš, za koga Monika kaže da je njen najbolji prijatelj.

"Nikad mu se neću moći odužiti", često prozbori Monika. "Cijele te godine, kada sam postala prvakinja svijeta, trenirala sam kod njega, i on je od tada moj najbolji prijatelj."

Selešovi su kuburili s terminima i u ljetnom razdoblju, jurili slobodna igrališta u Novom Sadu.

Kada je Đorđe Balašević kraj svoje kuće sagradio privatno tenisko igralište, nevolje male Monike su prestale. "Čika Đorđe" ju je pozvao u goste i - postala je miljenica obitelji Balašević.

Teren je imala na raspolaganju do mile volje, a Balašević joj je posvetio i pjesmu o "bijelom sportu", Monikinom reketu i lopti.

Jugoslavija se olako odrekla najvećeg sportskog bisera desetljeća

Monika se u dalekoj Floridi našla u kampu menadžera i teniskog promotora Nicka Bollettierija, istog onog koji je stvorio mladu američku zvijezdu Andrea Agassija. Namirisao je iskusni lisac koliko novaca može zaraditi zahvaljujući mladoj Jugoslavenki.

Novi Sad, naši sportski stručnjaci i, u krajnjoj liniji Jugoslavija, olako su i nedalekovidno prepustili najveći sportski biser ovog desetljeća ...

"Najraskošniji talent svih vremena bijelog sporta", govori Ted Tilding, ekstravagantni visoki i markantni Englez, uvijek kada se povede riječ o Moniki Seleš. Vrhunski teniski komentator i znalac, s naušnicom u uhu, dočekivao je i ispraćao generacije tenisača na stupcima londonskih dnevnika, ali kada je prvi put ugledao Moniku Seleš na Roland Garrosu, bio je ushićen:

"Dileme nema, ona je najtalentiranija tenisačica koju sam ikad upoznao. Ona je budući prvak svijeta!"

Djevojka od 200 milijuna dolara

Prvi red u gledalištu kad ona igra - nema cijenu. Danas, to više i ne spada u domenu teniskog znanja, govoriti u superlativima o Moniki Seleš nije ništa neobično. Djevojka, koja po procjenama teniskih menadžera u SAD vrijedi preko 200 milijuna dolara, "baby-boom", najmlađa pobjednica Roland Garrosa, tenisačica koja već sama kreira liniju u svjetskoj tvrtki "Fila".

Čak, po ugovoru - što nije slučaj ni sa jednom tenisačicom ili tenisačem svijeta - "Fila" nema pravo izbaciti ni jednu žensku tenisku kolekciju na tržište, dok to ne odobri Monika Seleš.

Reketi "Yonex" prave se isključivo prema konstituciji i dužini ruku Monike Seleš, prilagođeni su igri s dvije ruke i drške su nešto duže.

Monika ima zakazane posjete i konferencije za tisak godinu dana unaprijed, svaki korak je unaprijed planiran. Točno se zna, u minutu, gdje će biti u ovo vrijeme sljedeće godine.

Bajka, iz Balzakove ulice u Novom Sadu, iz školske klupe OŠ "Sonja Marinković", pretvorila se u stvarnost. U samo jednoj godini - Roland Garros, Melbourne, Wimbledon, Rim, Zurich - pobjede nad najvećim igračicama današnjice, i ime Monike Seleš izgovara se sa strahopoštovanjem.

Samo jedna njena egzibicija košta više od 200.000 dolara, prvi red u gledalištu kad ona igra - nema cijenu. Koliko organizatori turnira plaćaju "ispod stola" da Monika dođe baš na to natjecanje nitko ne može točno znati, ali brojke su neusporedivo veće od onih koje Monika Seleš zarađuje javno kao pobjednica. Od basnoslovnih ugovora s "Filom" i "Yonexom" običnom čovjeku može se zavrtjeti u glavi.

Otac našeg najboljeg tenisača Gorana Ivaniševića, Srđan, koji vodi sve novčane poslove svoga sina, tvrdi:

"Dovoljno sam dugo u tenisu da mogu nešto procijeniti. Monika je sada skuplja od Steffi Graf! A Njemica je prošle i pretprošle godine zarađivala više od Borisa Beckera. Opet, Becker, to meni nije nepoznato, prava je tvornica novca i već je u karijeri zaradio više od 150 milijuna maraka. Dakle, ako ga je Steffi nadmašila, a Monika je sada skuplja od Steffi, valjda je jasno koliko dolara u sekundi proizvodi Monika Seleš. To se ne može brojati".

Monikini trijumfi na najvećim turnirima na svijetu već se ne mogu izbrojati, pobjede nad Steffi i Navratilovom također. Konačno je prva na svijetu, i sasvim je izvjesno da se sada ni dolari ne mogu izračunati.

A ono, u Balzakovoj ulici, kraj Dunava, kao da je jučer bilo ...

Ostala Jugoslavenka

Potajne nade i priželjkivanja teniske Amerike da će Monika Seleš, poput Martine Navratilove, postati njihova, pa će poslije silaska sa scene legendarne Chris Evert Lloyd, i na zalasku karijere naturalizirane Čehinje, opet imati nekoga tko bi branio čast najjače teniske velesile svijeta - nisu ostvarene.

Monika Seleš je odlučno rekla i bez trunke razmišljanja da joj promjena državljanstva ne pada na pamet. "Hopman Cup", mada zapravo egzibicija na početku godine, bila je najbolja potvrda njenih riječi. Zaigrala je za Jugoslaviju u kombinaciji s Goranom Prpićem u dalekom Perthu, i trijumf je stigao kao kruna njenog vrtoglavog uspjeha, a našoj reprezentaciji rejting skočio kao nikada do tada.

Posebno poslije finala, pošto je Jugoslavija glatko pobijedila najjaču selekciju svijeta - ekipu SAD.

Zašto tada nije zaigrao i Ivanišević, mnogo bolje rangiran na svjetskoj ATP listi od Prpića, objasnila je Monika poslije turnira:

"Htjeli su domaćini vidjeti zajedno Ivaniševića i mene, ali ova kombinacija je bila preskupa čak i za njih. "Zec" je sada strašno skup, ja, također, pa su našli solomonsko rješenje da jeftinije prođu s Prpićem. Ništa nije smetalo da Prpa i ja nadigramo sve rivale, baš kao što bi bio slučaj da je "Zec" igrao".

Napisao: Č. Šoškić (TV novosti, 1991.)