"Trebala sam umrijeti u proljeće 2013., samo zahvaljujući mojoj prijateljici dr Dušici Matović otkrili su mi kancer na lijevom jajniku veličine deset cm koji je već metastazirao. Loša prognoza od 6 do 8 mjeseci života. Ja sam izdržala pune četiri godine. Ovo vam, da pogrešno ne pomislite, pišem iz očaja, a ne da bih se pohvalila ako ste tako pomislili. Naprotiv,  žalim iz dubine duše što sam usprkos svemu ovoliko izdržala. Da sam umrla na vrijeme, ne bih saznala za mnoge izdaje, žalili bi me od srca svi koji su tvrdili da su mi prijatelji, a bilo ih je jako jako mnogo...

 

Ne bih prošla sve teške terapije i još teže izdaje, obmane i laži, ne bih doživjela da me čak optuže da sam izmislila bolest i šta sve već ne, djeci bi bilo teško ali bar im ne bih rasprodala svu imovinu da još malo produžim život i ne bi nesretnici odrastali po bolnicama i gledali me u strašnom stanju gdje se gubi svaki ljudski dignitet.

 

Da sam lijepo umrla na vrijeme ne bih doživjela da nanosim toliku bol najmilijima i da gledam kako rak ne jede samo mene nego i sve dobro što smo imali u životu... A rak baš ima apetit, jede kao lud sve, romantiku, humor, veselost, novac, sjećanja, nadu. A sije strah, bedu i patetiku. Sve na što naiđe pojede i kad poživiš predugo ne ostane ti baš ništa.

 

Da, da se nisam ovoliko borila za život ostala bi bar iluzija o mom životu, ovako kad sve iluzije pokopate prije sebe malo što ostane za pokopati... Da, da se nisam borila kao lavica i da sam lijepo umrla na vrijeme sa stilom u ranim četrdesetima ne samo da bih izbjegla trideset kemoterapija nego nikad ne bih znala kako je to jesti kubanske bube i piti čaj oleandera, kao što ne bih prošla agoniju preko tristo krajnje opskurnih i sumanutih alternativnih metoda koje sam probala i koje nitko normalan ne bi probao...

 

Da se nisam borila kao sumanuta ne bih doživjela da smetam svima koje sam voljela i nikad ne bih shvatila koliko sam prokleto sama niti bih saznala kako je to kad oni koji su vas voljeli čekaju da odete jer više ne mogu da izdrže gledati kako svaki dan ima sve više bolesti a sve manje vas.

 

Da, da se nisam ovoliko borila i sve podnosila hrabro i odvažno otišla bih kao mnogo voljenija i poštovanija i sretnija i sinonim za moje ime ne bi bila bolest... Da, vjerovala sam da je hrabrost boriti se za još jedan dan života danas znam da je veća hrabrost otići na vrijeme.

 

Zato, ispričavam se obitelji, prijateljima i čitateljima kojima sam svojim krajnje neukusnim i predugim preživljavanjem kao i nedoličnim ponašanjem za bolesnika izazvala dodatnu bol, neugodnosti i muke.

 

Ispričavam se i sebi jer mi sve ovo nije trebalo, a mora se umrijeti svakako. Ne zamjerite mi, preklinjem vas, što sam bila toliko glupa. Jedna od stvari koju između ostalog spoznaš kad živiš duže nego što je trebalo je koliko si beskrajno glup i koliko je ljudska pamet precjenjena kategorija"