Foto: 123rf

OVAJ je muškarac shvatio, mnogi nažalost nisu i nikada ni neće :(

"Uopće ne vidim zašto bi jednog običnog čovjeka stavljali na pijedestal samo zato što se noću budi da nahrani i umiri svoje dijete te čini neke druge obične potrebne stvari za svoje dijete. Sada razmišljam baš tako", napisao je jedan tata u otvorenom pismu objavljenom na portalu Your Tango.

"Neki dan sam u razgovoru sa svojom ženom ispalio jednu glupost. Priznajem. Pričali smo o toj dugoj noći koja je bila iza nas i tada sam joj, onako umoran priznao da ona barem nije jedina koja se diže po noći, da sam se eto probudio i ja i da sam, eto bio uz nju. Koliko muškarci to ne rade. Trebala bi stvarno biti zahvalna na tome.

Trebala bi stvarno biti zahvalna na tome

To je bilo u sedam ujutro. Naš sin spavao je u njenom naručju. Njene su oči bile crvene od umora, a njena divna smeđa kosa razbarušena od noći. Ja sam bio umoran i snen kada sam to rekao.

Prije neku večer, a i prije, razgovarali smo o mnogim očevima koje znamo i koji se nikada nisu budili po noći ni da bi nahranili ni da bi umirili dijete. Jednostavno, to su oni muškarci koji sve to smatraju isključivo maminim poslom. Ja sam se to jutro jednostavno poveo tim razgovorom i takvim zaključcima pa nisam, priznajem, ni shvatio da sam joj time zapravo izravno rekao kako, eto, ima velike sreće i da bi stvarno trebala biti zahvalna na meni i na tome što se ja pristajem buditi po noći. Kao da je to stvarno samo njena stvar, a ja sam joj samo moralna podrška.

Ali, prekasno sam shvatio što sam izvalio. Ona me već ošinula pogledom i zamolila da joj to više nikada ne kažem.

A gdje sam ja bio cijelo to vrijeme?

A gdje sam ja bio cijelo to vrijeme? Bio sam uz nju. Bez brige. Kad god sam se vratio s posla primao se i primam se i djece i metle i zadaća i suđa i uspavljivanja. Ja jesam dobar otac. I dobar sam suprug kojem nikada nije bilo teško priskočiti u pomoć, ali kada smo to jutro razgovarali shvatio sam da ustvari cijelo vrijeme tražim tu neku vrstu priznanja za sve što JA činim. Ali, nemojte me smatrati sebičnim, ja znam da ja i dalje po kući radim manje nego ona, ali radim svašta i za to mi je trebala nekakva pohvala. Zapravo, godinama sam tražio od nje da me pohvali. Godinama sam se osjećao kao da sve što činim, zapravo ne bih trebao činiti jer kome to činim i zašto za to ne dobivam barem obično Hvala? Kao da bih trebao stati i ne činiti više baš ništa pa bi onda moja draga shvatila koliko vrijedim. Bio sam stvarno pravi kreten. I samo da znate bio sam čak i ljut na njenu reakciju. Zašutio sam kada sam shvatio da je možda u pravu, i srećom, nisam više ništa rekao. Ali sam se na posao odvezao ljut! Ljut zbog toga što ona nikada nije uvažila moju pomoć, što ona nikada nije o meni govorila da sam divan jer sam oprao suđe. Što ona nikada nije nudila nešto zauzvrat jer sam ja odvezao djecu doktoru, jer sam ih ja odveo na trening i na večer uspavao. Jednostavno - ja sam to sve činio, ali sam zauzvrat tražio i trebao pohvalu. A nisam je dobivao i bio sam zbog toga ljut. Ljut, jer sam mogao biti poput gomile drugih očeva koji u svoj kući nisu radili baš ništa jer nisu osjećali potrebu da se miješaju u te "ženske poslove".

Srećom, bio sam ljut i glup, sve dok mi u mom muškom mozgu konačno nije sinulo. Prljavo suđe nije zaprljala samo moja žena - i ja sam jeo. Tepihe nije zaprljala ona, moje hlače nije zaprljala ona, djecu nije zaprljala ona? Zašto bi onda ona morala prati? Svi smo mi gladni, ali zašto bi samo ona morala kuhati?

Da ona meni da pohvalu, a ja se nikada nisam sjetio njoj svaki dan iznova i iznova zahvaljivati za sve što ona čini za našu djecu. Priznajem, bio sam snob, bio sam sebičan. Sve do tog trenutka ujutro kada mi je najotvorenije rekla: "To su tvoja djeca. Niti sam ja ta koja mora isključivo sve raditi za njih, niti si ti taj koji treba raditi i biti pohvaljen. Ako imamo djecu samo zato da nas netko drugi hvali radi toga, onda to nema smisla. Oboje smo u ovome. To su naša djeca. Netko od nas uvijek će biti taj koji će podmetnuti svoja leđa. Netko od nas uvijek će biti taj koji će trebati malo više ili malo manje zahvale za sve što smo napravili. Ali to stvarno nema smisla.", rekla mi je taj dan na odlasku.

Kakve sebične porive imamo mi muškarci...

Do trenutka dok se nisam vratio kući s posla bio sam toliko jadan u svom saznanju. Osjećao sam se toliko grozno prema njoj, prema svojoj djeci i prema sebi. Kakve sebične porive imamo mi muškarci... Toliko sebične da većina nas nažalost nikada neće shvatiti da žena i mama ne trebaju našu pomoć. Ne u tom obliku. One trebaju ravnopravnog partnera u svemu, a posebno u vođenju kućanstva i obitelji. Partnera, a ne frajera.

A kada sam joj tu večer rekao da sada konačno shvaćam, njen zagrljaj i tihi "hvala" postali su sve što mi treba. Kome još treba pijedestal? Meni ne.