Foto: FAH, Index

PRIZNATI nakon svega rezultate arbitraže sa Slovenijom bila bi izdaja – i nadamo se da nikome u hrvatskoj politici, ni u kom slučaju to ne pada na pamet. Bez obzira na moguće pritiske koji će se neminovno pojavljivati narednih mjeseci.

Vijest o tome da se arbitražni postupak nastavlja i bez Hrvatske, dovoljno je važna da joj posvetimo osvrt, posebno jer se po komentarima ove vijesti primjećuje poprilična količina nerazumijevanja. Stoga ćemo ovaj test posložiti kao niz pitanja i odgovora, kako bi se prisjetili zašto i kako je došlo do problema s razgraničenjem te zašto i kako se krenulo u arbitražni postupak.

Priča je počela već davno, pa krenimo redom.

Zašto uopće granični problem?

Za ovo pitanje treba se vratiti već punih 25 godina unatrag (da, vrijeme ide, mnogi rođeni u doba raspada Jugoslavije već su završili fakultet!). Tada, krajem kolovoza 1991. je osnovana Arbitražna komisija u okviru tadašnje Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznatija kao Badinterova komisija, prema svom predsjedniku, francuskom pravniku Robertu Badinteru, a čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji.

Prema čuvenom Mišljenju broj 3 Badenterove komisije „granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom - načelo uti possidetis“. Ovo je bilo iznimno važno mišljenje, njime su granice federalnih članica proglašene međudržavnim granicama. Međutim, te granice nisu bile svugdje precizno određene u metar, jer u doba Jugoslavije unutarnje granice nisu bile toliko bitne. Dodatno, nikada nisu određene na moru (makar su granične jedinice tadašnje JRM i kapetanije poštivale upravnu podjelu u slučaju pomorskih i graničnih prekršaja).

Granice na kopnu je trebalo precizno odrediti i otkloniti sporove, a granice na moru je trebalo uspostaviti. Oko toga se pojavio spor između Hrvatske i Slovenije.

Kako se rješavaju međunarodni sporovi?

Obzirom da je davno prošlo vrijeme kada se međunarodni spor legitimno mogao rješavati ratom (da, do tridesetih godina prošlog stoljeća objava rata je bila legitiman politički korak!), Povelja Ujedinjenih naroda određuje mjere i postupke mirnog rješavanja sporova u svom članku 33. st. 1., citiramo: „Stranke svakog spora kojeg bi nastavljanje moglo dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i sigurnosti moraju prije svega tražiti rješenje pomoću pregovora, ankete, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru.“

Pregovori – dvije strane sjednu i razgovaraju, posredovanje – treća strana nudi svoje usluge u rješavanju spora, mirenje – daje se nepravni neobvezujući prijedlog, ima prilično tih oblika mirnog rješavanja sporova toga… No dva su načina rješavanja međunarodnog spora primjenom prava: sud i arbitražni sud.

Što je arbitraža, a što je arbitražni sud?

Najpoznatiji sud za rješavanje sporova između država je Međunarodni sud u Haagu. Međunarodni sud glavno je sudsko tijelo Ujedinjenih naroda i jedno o pet glavnih tijela UN-a. Sud ima dvostruku funkciju, a to su rješavanje sporova među državama te davanje savjetodavnih mišljenja na zahtjev UN-a i drugih za to ovlaštenih međunarodnih organizacija. Imamo i Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, no kako je u konkretnom slučaju problem i kopno (a od granice na kopnu vuče se crta na moru), on nije mogao biti nadležan.

Druga tijela koja donose obvezujuće odluke primjenom prava su arbitražni sudovi. Oni mogu biti stalni (dakle organizacije koje nude usluge arbitražnog postupka) i sudovi ad hoc, što je pravna fraza za arbitražni sud koji se sastavlja samo za jedan konkretan slučaj.

U konkretnom slučaju spora Hrvatske i Slovenije, osnovana je ad hoc arbitraža, dakle arbitraža samo za taj postupak, kako je vidljivo u samom Sporazumu, njime „stranke uspostavljaju arbitražni sud“, od ukupno pet sudaca. Sporazum

Najpoznatiji stalni arbitražni sud je Stalni arbitražni sud (eng. Permanent Court of Arbitration - PCA), međunarodna organizacija sa sjedištem u Palači mira u Haagu, Nizozemska. Za razliku od Međunarodnog suda, Stalni arbitražni sud nije namijenjen samo državama, nego i ostalim korisnicima.

On pruža usluge rješavanja sporova koji uključuju razne kombinacije država, državnih subjekata, međuvladinih organizacija i privatnih subjekata, a općenito rješava slučajeve koji proizlaze iz međunarodnih ugovora.

U ovom konkretnom slučaju Stalni arbitražni sud je „Registry“, dakle daje određene usluge izabranom ad hoc sudu. U pravilu, Registry održava bazu dokumenata, rješava računovodstvena pitanja te osigurava prostor za sjednice i općenito omogućava „fizički“ rad ad hoc arbitraže jer ista nema „pomoćna“ tijela koja se time bave (makar je ovaj Sporazum za tajničke poslove predvidio EU-birokraciju, pa je opseg poslova koje radi „Registry“ nešto uži).

Ostali smo dužni na odgovor što je arbitraža – to je postupak pred arbitražnim sudom. Sam postupak nije unaprijed propisan – postoje opća pravila, ali se može i mijenjati sporazumom o arbitraži. U konkretnom slučaju – Sporazumom su određene osnove postupanja.

Je li ova arbitraža ima veze s EU?

Hrvatska i Slovenija su potpisale Sporazum o arbitraži temeljem posredovanja Europske unije (Slovenija je blokirala hrvatski ulazak i ovaj potpis je bilo važan za deblokadu) 2009. godine i Europska unija je sudjelovala u pripremnim fazama postupka, ali sam postupak nema veze s Europskom unijom, osim u smislu tajničkih poslova, kako je navedeno u samom sporazumu: „Arbitražnom sudu pomaže tajništvo. Troškove Arbitražnog suda u jednakim dijelovima snose stranke. Stranke pozivaju Europsku komisiju da osigura tajničku pomoć Arbitražnom sudu. Mjesto arbitraže je Bruxelles, Belgija.“

Kako smo već napisali – u pitanju je arbitraža osnovana samo za ovaj slučaj, koja nema veze s EU, niti primjenjuje neka pravila EU. Štoviše, Registry joj je Stalni arbitražni sud čije je osnivanje uređeno određeno člancima 20. do 29. Haaške konvencije iz 1899., dakle pola stoljeća prije ikakve naznake nekih europskih zajednica.

Europska unija se ne bavi pitanjima granica između članica, niti je to na ijedan način zadaća europskih sudova (koji su i fizički u drugoj zemlji – Luksemburgu).

Zašto arbitraža a ne sud?

Može se postaviti pitanje zašto smo pristali na ad hoc arbitražni sud, a ne išli na rješavanje spora pred Međunarodnim sudom. Na to se može odgovoriti samo na jedan način: lako je biti general poslije bitke ili izbornik nakon utakmice.

Arbitraža je dosta fleksibilnija od postupka pred međunarodnim sudom (stranke mogu određivati sastav i način rada arbitražnog suda), ali ona je također oblik sudske odluke i pravno je obvezujuća za stranke. Često je i brža od rješavanje pred sudom.

Arbitražni sporazum Hrvatske i Slovenije predviđa pet arbitara – pri čemu Hrvatska i Slovenija imaju po jednog svog državljana. Ti, recimo laički, „nacionalni predstavnici“ koje imenuje svaka strana su uobičajeni u arbitražnom postupku, no datumom imenovanja, na njih se odnose sva načela kao i na druge suce: nepristranost, neovisnost, poštivanje jednakosti stranaka, objektivnost, jednako saslušanje obiju stranaka i tako dalje. Arbitražni postupak se upravo i temelji na povjerenju – ta cijela država se obvezuje prihvatiti odluku pet ljudi oko najosjetljivijih teritorijalnih pitanja!

Arbitražni sud, pa i njegova ad hoc varijanta uobičajen je način rješavanja sporova između država.

Nitko nije mogao predvidjeti da će se događati što se dogodilo, i da će se sud i cijeli postupak duboko kompromitirati.

A što se dogodilo?

Podsjetimo se. Prošle godine su iscurili snimci koji pokazuju da su se slovenski sudac pri arbitražnom sudu i visoko rangirana slovenska diplomatkinja dogovarali o iznošenju argumenata i lobiranju kod drugih sudaca u postupku o granici između Slovenije i Hrvatske. A kako smo rekli – početkom postupka „nacionalni“ sudac postaje kao i drugi – mora biti nepristran i objektivan.

Nikada se nije saznalo tko je dostavio novinarima iznimno profesionalno snimljene telefonske razgovore. Neslužbeno se među hrvatskim političarima moglo čuti da hrvatske tajne službe nisu sposobne za tako nešto – nego je u pitanju opomena Amerikanaca Slovencima radi pretjeranog zatopljenja odnosa s Putinom. Naravno, nitko ničim nije potvrdio tu tezu, pa je ostavljamo geopolitičarima na raspravu.

Ovakvo izravno kršenje arbitražnog postupka – nije doslovno nikada zabilježeno. U tisućama stranica međunarodnog javnog prava i desetinama opisanih postupaka, nema niti jednog primjera da je arbitražni postupak ovako izravno i na grub način narušen – doslovno ne samo kontaktima s jednom strankom u sporu, već i lobiranjem kod drugih sudaca.

Hrvatska je nakon ovoga aktivirala čl. 60. st. 1. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora: „Bitna povreda dvostranog ugovora od jedne stranke ovlašćuje drugu stranku da se pozove na povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene u cijelosti ili djelomice.“

Dana 29. srpnja 2015. jednoglasno, odlukom 141. zastupnika, Hrvatski sabor obvezao je Vladu Republike Hrvatske na pokretanje postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije.

Vlada Republike Hrvatske donijela je dan kasnije Odluku o izlasku iz procesa arbitraže.

Zašto se onda postupak nastavlja?

Zašto je sud odlučio nastaviti raditi? Odgovor je jednostavan – da bi birokrati smanjili svoju moguću štetu. Jer, međunarodne arbitraže su skupe. Biti birokrat u Permanent Court of Arbitration san je za većinu ljudi: posao od osam sati, visoka plaća i za zapadne uvjete, zasigurno 30 dana godišnjeg, moguće plaćeni stan, porezne i druge olakšice, umreženje koje će riješiti egzistenciju narednih generacija. Ako niste za poduzetništvo – organizacije tipa Permanent Court of Arbitration ili neka slična organizacija je vjerojatno najbolje mjesto na kojem uopće možete raditi!

Dodatno, arbitri (oni nisu zaposleni, već se biraju s popisa) su također iznimno dobro plaćeni – profesori međunarodnog prava obično imaju malo posla izvan faksa i ovakva angažiranja im omogućavaju i nekoliko godišnjih plaća.

I sada zamislite – da takav posao i tako dobro plaćena angažiranja počnu odlaziti! A to se dogodilo.

Postupanje slovenskog arbitra imalo je iznimno štetne posljedice za međunarodnu arbitražu uopće – ako je moguće ovo što se nedvojbeno pokazalo da je moguće, teško kršenje temeljnih arbitražnih pravila, da li će onda druge države koristiti usluge skupe arbitraže, postupka s obvezujućom odlukom? Neće.

Iako je ovo arbitraža ad hoc, gdje Stalni arbitražni sud radi samo neke poslove, prekid ove arbitraže ugrožava mnoge činovnike, ali i skupo plaćene arbitre. Ako su arbitraže nepouzdane, onda će države ići na Međunarodni sud, a to znači ugrozu skupo i preskupo plaćenih radnih mjesta.

Zato smo dobili činovnički odgovor – arbitražni postupak se nastavlja. U pitanju je ono što bi se manje diplomatskim rječnikom reklo – zaštita svojih interesa, da ne kažemo jednog dijela tijela ispod leđa.

Birokracija pokušava ono što uvijek radi – kotač povijesti okrenuti natrag. Znate dobro i sami, nema neke velike razlike među birokratima, osim što su ovi plaćeni desetak puta više od naših.

Obvezuje li arbitražna odluka Hrvatsku?

Arbitražne odluke su uvijek obvezne, no nema nekog međunarodnog policajca i suda koji može natjerati države da ih poštuju (to može samo Vijeće sigurnosti UN-a, kada zatraži da se na nekog pošalje vojska sukladno Poglavlju VII. Povelje, što se ovdje sigurno neće dogoditi).

Države poštuju arbitražne odluke jer bi drugo predstavljalo međunarodnu sramotu – no u ovom slučaju, obzirom na sve okolnosti, Hrvatska je imala svo pravo izići iz arbitraže i ima svo pravo objasniti zašto neće poštivati arbitražnu odluku ma kakva bila.

Birokrati EU će se malo ljutiti (birokraciju EU kompromitacija arbitraže ne ugrožava, ali bi svaki birokrat volio manje problema u kući), no Hrvatska nema obvezu slušati ih – temeljni ugovori EU ne daju istoj ikakvu nadležnost oko pitanja granica država članica, one ostaju u svemu suverene.

I što sada?

Upravo ono što su prošli saziv Sabora i prošla Vlada jednoglasno odlučili – izišli smo iz arbitražnog postupka i on za nas ne postoji. Ukoliko Slovenija bude grintala, a hoće – treba je ignorirati. Ukoliko EU bude grintala – isto. Slovenija je napravila problem, ne Hrvatska. Bilo kakvo pristajanje na nekakve kompromise, bila bi nacionalna izdaja. Teritorijem se ne trguje.

A kada Slovenija smanji svoje komplekse – biti će vrijeme da se i pitanje granice riješi, vjerojatno na Međunarodnom sudu u Haagu. No, kako bi se reklo u Dalmaciji, nije priša, i druge članice EU su svoje međusobne granične probleme rješavale desetljećima. Istina, nisu se tako glupo ponašale kao Slovenija, no što je tu je – susjede i njihovu pamet ne možete birati.