Foto: 123rf

IMA tome već desetak godina. Tada je krenuo moj poslijednji životni križ. Posljedni za sada. No nikad ne znate što vam život sljedeće sprema. Nakon što godinu dana moj suprug i ja nismo uspijeli ugledati taj toliko željeni plusić na testu, krenuli smo liječnicima. Uskoro smo dobili dijagnozu i zaključak da je jedini način da postanemo opet roditelji, potpomognuta oplodnja. Iz godine u godinu, iz postupka u postupak, sve su se više gasile nade, a sve više jačala želja da nas male ručice oboje zagrle. Dogurali smo mi u osam godina i do dvadeset i drugog postupka i tada napokon ugledali i taj toliko željeni plus. O sreći, o svemu što smo zajedno prošli, o upornosti, o toj prevelikoj želji, neću sada pisati. Pretpostavljam da možete zamisliti količinu svega toga u tih osam godina. Svih tih osjećaja koji se komešaju u vama. U stvari želim pisati o snagi žene. Jer kroz sve to, moj suprug je prolazio samo psihički. Ja sam prolazila i fizički. Srećom, moja fizionomija nije previše dozvoljavala da moje tijelo pati. Otporna sam poprilično na fizičku bol, a devet mjeseci kasnije sam shvatila i da imam izuzetno visok prag i za psihičke boli. Dok se moje tijelo godinama borilo sa svakojakim hormonima, punkcijama jajnika, embriotransferima, vađenjima krvi, hormona i svega ostaloga, moj suprug je morao samo čekati onaj psihički najteži dio svega – ponovni neuspjeh. I tada, kada smo uspjeli, mislim da je on odahnuo, dok je mene opet i dalje šamarao strah. Strah da li će sve biti u redu.

Ubrzo smo saznali da nosim blizance i našoj sreći nije bilo kraja. No moj život je vrlo čudna priča. Vrlo često pomislim da sam nečiji ljudski tester za testiranje svake vrste boli. U 19. tjednu, jednoj bebi je prestalo kucati srce. On u psihičkoj boli, ja u psihičkoj i fizičkoj. Mjesec dana bolnice, svakodnevnog vađenja krvi, svakodnevnog bockanja raznim injekcijama, vaginalnih pregleda, cerviksometrija i još sto čuda svega. No, preživjela sam. Zbog one druge bebe, koja me trebala više nego ikoga. Suvislu, pribranu i hrabru. U 39. tjednu izgubili smo i drugu bebu. Moju toliko čekanu princezu. Infarkt posteljice. Samo tri dana prije dogovorenog induciranog poroda. Ovakvu bol majka ne može opisati. Za tako nešto nema riječi. Bol nije dovoljno jaka riječ. Samo zamislite da vam netko ovog trena javi da vaše dijete više ne postoji. Da ga je netko izbrisao iz vašeg života. Da će biti samo crno slovo na osmrtnici. Da, preživjela sam. Preživjela sam smrt dvoje djece. Jednog jako maleno i jednog od kojeg me dijelilo tri dana do zagrljaja. Nismo se grlile, no ja sam je cjelivala dok je nisu odveli. Pustila sam je da poleti negdje iznad duge. U bijeli beskraj.

>>>Sveta moć menstrualne krvi<<<

Trebalo mi je, no ustala sam. Iz bunila i mrtvila. Pisala sam. Pisanjem sam rane vidala. U toj svoj boli sam upoznala mnoge žene koje su prošle veliku tragediju, smrt vlastitog djeta. Nekima sam se divila, jer su u tom trenu u sebi nosile veću snagu nego ja sama. Neke sam tješila, jer su u tom trenu trebale moju utjehu. Kada sam se od svega pribrala, shvatila sam koliko snagu u sebi nosi jedna obična, mala žena. Nema tog muškarca koji bi uz svu fizičku bol rađanja, podnio i toliku psihičku bol. Možda se nose sa psihičkom boli, no sa fizičkom nikako. Moj obično kaže: „Mi muški nismo dizajnirani za fizičku bol.“ I to je savršeno točno.

Godinu i pol nakon najvećeg gubitka koji žensko tijelo i um može podnijeti, ja sam ponovno trudna. Iz 25 postupka. Pa vi recite da nisam tvrdoglava i uporna. Ovaj puta nam je trebalo malo. I znam da samo njoj trebam reći hvala. Na prvom pregledu smo saznali da opet nosim blizance. Na drugom jednom blizancu više srce nije kucalo. Poznat tijek događaja napravio je od mene histeričnu trudnicu, koja je puhala na svaku i najmanju sitnicu. Vi ne biste?! Dijagnoze su se samo nizale. Trudnički dijabetes, placenta previa, roto virusi, visoka tahikardija bebe. Uz trudnoću koja je većinom prošla mirovanjem u bolnici, u 37. tjednu trudnoće na svijet je došao naš dječak ispod duge. On je zaplakao, ja sam se smijala.

Onaj dan kada sam rodila svoju usnulu pricezu, bio je posut pahuljama snijega. Danas smo šetali našeg dječaka po pahuljama. Ljubile su mu lice i milovale obraze. U svakoj sam mogla i nju ugledati. Nikada niti ne prebolite, nikada ni ne zaboravite. Pamtite to u svemu. U pahuljama, u suncu, u ručku koji ste taj dan pojeli, u kazaljkama na satu, u njegovom pogledu i usnama. Apsolutno u svemu vidite i nju.

>>>Zašto možda nikada neću biti mama<<<

Velika je snaga žene. Upoznala sam divnu ženu koja je ostala udovica s malenim trojkama. Ženu kojoj je pijani vozač u nebo poslao osamnaestogodišnjeg sina, koji je bezbrižno išao sa svoje mature. Ženu koja je pobjegla od nasilnika, odvela njihovo troje djece, digla se na noge, zaposlila. Djeca su odlični učenici, a ona je sretna. Napokon. Ženu koja je spontano pobacila osam puta, kojoj su govorili da ne može dijete iznijeti, no uspjela je roditi zdravu djevojčicu. Ženu koja je sama odgojila šestero djece, jer je muž otišao ljubavnici pod izlikom – meni je sve ovo preveliki teret. Eto, njoj nije bio. Ženu koja je morala odlučiti da li će u terminu roditi dijete koje može živjeti samostalno samo 24 sata ili će ga inducirano roditi u 24.tjednu trudnoće. Možete li zamisliti kroz koje odluke, sa koliko pitanja i dvojbi, sa kakvim osjećajima, jedna žena mora proživjeti neke momente svog života. Momente koji nikada više ne budu momenti, nego ostaju vječnost.

Velika je snaga žene. Nema muškarca koji se može nositi sa svime time i svaki bi svojoj supruzi trebao odati počast i priznanje samo na tome što je na svijet iznijela njegovo dijete.

Tolika fizička bol, tolika psihička patnja. One kroz život prolaze ponosno i uzdignute glave. Kad prođete kraj nje, ni ne znate koliku snagu u sebi ima. Samo jedna sitna, krhka žena.

Izvor: SretnaMama.hr