PROVELI SMO jedno popodne u parkiću s popularnom TV voditeljicom Anom Miščević i njenim šestogodišnjim  sinom Milom - zabavili smo se, porazgovarali i otkrili neke njihove male tajne.  

Dugo smo se dogovarale za susret u parkiću, inače dosta radiš ili ti je to samo sada malo nagužvan raspored? 
 

Ne radim ništa više ni manje od drugih radnih mama. Možda sam ovih dana radila na nešto više projekata nego inače, ali sve to ulazi u normalan radni dan od devet do pet. Radim na svojim emisijama - tjednom izdanju naše Top HR liste na kojoj radim s kolegom urednikom i voditeljem Dorijanom Klarićem, na dnevnoj bazi radim kao novinar za emisiju Sve u šest. Tu i tamo odradim još poneki angažman.

Ma kakvi. Obožavam svoj posao, obožavam ljude s kojima radim. Tu sam 12 godina otkako je oformljen RTL i nekad stvarno dođem na posao odmoriti se od svega. 

Nakon posla juriš ravno kući, Mili? 

Naravno! Kao i svaka mama. S posla po Milu pa van. Iz vrtića ga kupi tata. Nekada ostanu duže zajedno, nekada odmah s posla dođem po njega. Kako meni i njemu dozvoljavaju obveze. To je klasika. Jurimo van jer je moj Milo pravi ljubitelj prirode. Obožavamo biti vani, istraživati po okolo. Često smo u našem lokalnom parkiću u kvartu (Vrbani), ali i Jarun nam je blizu pa često odemo i tamo šetati. Vikendima uglavnom izletarimo. Samo da smo vani. Milo obožava životinje. Mi više uopće ne nosimo igračke van. Nosimo teglice pa Milo skuplja gliste, crve, spasili smo sa zemlje i par punoglavaca, baš protekli vikend, pa sada proučavamo tajni život punoglavaca! Milo se baš ne voli slikati pa sam mu rekla da će nam u park doći jedna teta koja piše baš o punoglavcima. To ga je  smekšalo. 
 

Inače obožava životinje. Imamo doma zeku Shermana, on ga je tako nazvao po onom crtiću Peabody i Sherman, a da se njega pita imali bi pun stan životinja, čak i šišmiša. 

I kada je hladno, i onda ste vani? 

Uglavnom da. Mrzim ga voditi po šoping centrima, u igraonice ide samo nekom na rođendan. Mi se ne bojimo ni hladnoće, ni snijega, ni vjetra. Volim kad osjeti prirodu u svojoj punoj snazi. Pustim ga i nek se malo smrzne i nek skače po lokvama, uživa u dubokom snijegu... 

Spomenula si Milovog tatu, Mila Stavrosa, tvog bivšeg. U kakvim ste odnosima? 

Super je tata, i njih dvoje su prava ekipa! A to je najvažnije.  Živimo blizu i taj odnos između mene, njega i Mila funkcionira super. 
 

Ha-ha, smiješ pitati, ali ne očekuj neki zabavan odgovor. Rekli bi Amerikanci - nepomirljive razlike. To je to. Nema senzacija. 

Bi li se htjela opet zaljubiti? 

Naravno, ali... trenutno baš i nemam vremena. Mislim, nije da nemam vremena, ali trenutno mi je dobro, okupirana sam Milom, našom svakodnevicom, poslom, tako da nemam vremena tražiti ljubav. Ali da negdje zaiskri, s nekim, zašto ne? 

Ma znaš što, hm, da i ne. Sve radim sama. Sve mogu sama. Kada mi treba neka muška pomoć pozovem nekoga. Zapravo, mislim da ženama danas općenito, barem po onom o čemu čujem od drugih mama, onih iz parkića, od kolegica, ustvari nedostaje muška ruka čak i kada je ona prisutna. Nekako mi se čini da su žene preuzele jako veliku ulogu u klasičnom kućanstvu pa su se muževi malo uljuljkali. Možda malo previše...

Milo je super dijete, znatiželjan, nestašan, pravi šestogodišnjak? 

I više od toga! Rekla sam već koliko voli prirodu. Stalno kopa i istražuje. Obožava dinosaure, ali i obožava knjige. Često smo u knjižnici, sam si bira knjige, sam ode kod tete posuditi knjigu. Slova zna, ali ne čita još. Tek mu je šest tako da bira knjige koje mu ja čitam prije spavanja. A to nisu samo priče. Trenutno ga jako zabavljaju knjige sa šalama i vicevima, a kada je imao negdje dvije, tri godine znao je cijelog Pinokija na pamet. Stvarno je lud za knjigama. 
 

Znači prije spavanja - čitanje? 

Oh da, obavezno. On bi naravno da čitam satima, ali skratim to na nekih pola sata, ipak sam i ja navečer umorna. 

Milo je čini se stvarno super dijete i jako je šarmantan, vidi se već na prvu. Postoji li nešto što vam izaziva žute minute?
 

Šarmer i pol. Stvarno. Kada on nešto želi - sve dobije šarmom. Neće se on samo tako rasplakati da bi nešto dobio, on lijepo uključi šarm i izbori se. Čak i u žutim minutama. Da li ih imamo? Pa naravno da ih imamo, tko ih nema, osim što su one kod nas najčešće izazvane problemima s
jelom. Ali dok nam je god jelo najveći problem, stvarno nemam razloga da se žalim. 

Iz dva jako važna razloga. Prvi je jezik, tamo se cijelo vrijeme priča engleski tako da Milo već sada savršeno vlada jezikom. To nije ono da u vrtićima imaju englesku grupu gdje uče jezik, tu je engleski osnovni jezik za sporazumijevanje, a svi znamo da je to doista najbolji način za učenje.

Osim toga, svi govore o tome da djeca kada su mala najbolje savladavaju jezike zato sam inzistirala da ga Milo uči od malena, ali kada sam se raspitivala po našim vrtićima svugdje su me uvjeravali da je tada još bio premali i da u toj dobi nema smisla započeti s učenjem jezika. Da nisu bili u pravu dokaz je Milo koji sa šest godina savršeno priča engleski. 

Drugi razlog je multikulturalnost. Njegovi su prijatelji i prijateljice Finci, Kinezi, Indijci... To me stvarno osvojilo! Učim ga da bude otvoren, da cijeni različitost i da ne gleda na ljude kao ove ili one - i zaista, odrastanje u takvom okruženju jako je poticajno za djecu. 

A škola? U koju će osnovnu školu ići? 

Imamo još malo vremena do škole iako sam se već hvatala u razmišljanjima da li da ga upišem u školu koja nam je točno ispred zgrade ili da ga upisujemo u neku razvikanu školu, ali mislim, čak sam sada već prilično sigurna da ćemo odabrati školu u kvartu. Tu su mu prijatelji, tu odrasta, tu će se prije osamostaliti, ići sam u školu, doći će i vrijeme kada će početi ostajati sam doma, ali.... imamo još vremena. Nećemo se još zamarati školom. Neka on meni još uživa. 

U prirodi i u igri, zar ne? Znači, ne vodiš ga baš po događanjima, ili? 

Rijetko ga vodim, i nije baš da ga oduševljava što se mora pojaviti negdje gdje mene prepoznaju ili nas slikaju. Ali kada je nešto što bi mu moglo biti korisno i zanimljivo, naravno da ga vodim sa sobom. Činim to zbog nas oboje. 

To ionako nije toliko često. Kao što sam rekla, dane najčešće provodimo vani. U parkiću imamo stvarno dobru ekipu, tu smo "doma". Park je naš. Toliko sam ustvari u parku doma da se redovno angažiram kada treba nešto srediti u parku, riješiti neki problem, počupati grmlje, riješiti problem s vranama koje su nam jedno vrijeme plašile djecu. Jako sam osjetljiva na takve stvari i nije mi ni najmanji problem angažirati se. 

Veselite se ljetu? Gdje ljetujete? 

Obavezno smo do sada ljetovali na Korčuli ...Ondje je obiteljska kuća moga svekra i svekrve. On jako voli provoditi vrijeme s njima,  pa on ondje ljetuje otkako je rođen. Dida Jasmin prenosi na njega ljubav spram ribarenja ,  uči ga kako se lovi riba i kupio mu je odmah profesionalne štapove za lovljenje ribe pa njih dvoje  provode večeri u 'spizi' pecajući.  A baka Žarka pak usađuje u njega ljubav za umjetnost s obzirom da je ona završila dizajn! Izrađuju brodove , razne predmete, slike.. i sve to od prirodnih materijala – kamenčića, školjki, grančica… Tamo baš svi uživaju!