OVA Enriqueova Barcelona je bez ikakve konkurencije najspektakularnija, najubojitija i vjerojatno najkvalitetnija nogometna družina koja se uhvatila nogometa u posljednjih nekoliko godina.

 

Pepova Barca bila je čudo, modificiranu tiki-taku, izum velikog nizozemskog Katalonca Johana Cruyffa s početka devedesetih, Guardiola je istesao do tančina, pretvorivši nogomet u nauku, oružje protiv kojeg godinama niti jedan strateg na svijetu nije pronašao adekvatan protuodgovor.

 

 

Na Barcin ''play station'' nogomet naslonio se i Vicente Del Bosque i od desetljećima luzerske Španjolske stvorio je nogometnog mutanta, koji je jedini u povijesti spojio dva naslova prvaka Europe s titulom prvaka svijeta.

 

Međutim, malo po malo, istina, nakon nekoliko godina Barcinog terora, vrhunski treneri u vrhunskim klubovima uspijevali su nekako dešifrirati tajne Pepove magije i Barca je sve teže dolazila do laganih pobjeda, a i neizbježni show time na travnjaku nekako se prorijedio. 2012. Guardiola zasićen status quo situacijom na Camp Nou odlazi iz Barcelone u potrazi za novim izazovima, a na njegovo mjesto dolazi vječni Pepov nasljednik Tito Vilanova, a onda i Messijev intimus iz Argentine Tata Martino. 

 

Barcelona je te 2013. došla do polufinala Lige prvaka i namjerila se na zahuktali Bayern Juppa Heynckesa, koji joj je u dvije utakmice zabio nestvarnih sedam komada. Nakon tog debakla Tita Vilanove i katalonskog giganta mnogi su si dozvolili izjavljivati kako je doba tiki-taka nogometa prošlo svršeno vrijeme i kako je budućnost europskog nogometa ''gegenpressing'', kojeg su igrali bundesligaši Bayern i Dortmund, te 2013. europski nogometni hit i finalisti Lige prvaka.

 

Međutim, nije to baš bilo tako. Nesretnog Martina, koji je podbacio i u sljedećem izdanju Lige prvaka (a Atletico mu je maznuo i naslov prvaka) zamijenio je Luis Enrique, igračka legenda kluba, koji unatoč prvotnom nepovjerenju i navijača i struke, nije odstupao od svoje vizije. Mnogi su držali kako je nedopustivo da se na simbolu Katalonije uči ''dječarac'', koji ruku na srce kao trener nije imao nikakve uspjehe vodeći Romu i Celtu.

 

 

Ipak, tko se Enriquea sjeća kao igrača, znat će da se radi u upornom,zahvalnom igraču, jednom od onih za koje treneri vole kazati da bez nekog takvog ne mogu zamisliti momčad. Čvrst, žilav i uporan, Enrique je kužio nogomet i još za vrijeme igračke karijere radio je na sebi shvaćajući da mu je suđeno da jednog dana sjedne u fotelju kultnog kluba s Camp Noua.

 

Nakon prvih nekoliko neuvjerljivih nastupa, posebice nakon 1:3 poraza u derbiju s Realom, kritike na račun Enriquea bile su jače nego ikad. Međutim, uporni Španjolac nije se dao pokolebati. Nakon što je napravio herezu podredivši došljaka iz Seville Ivana Rakitića mitskom Xaviju, Enrique je napravio još nešto što je izazvalo čuđenje cijelog nogometnog svijeta.

 

Vjerojatno najvećeg nogometaša svih vremena Lea Messija, prebacio je s njegove prirodne pozicije s koje je čudesni Argentinac u posljednjih nekoliko sezone postigao valjda milijun golova. Taktički ga je prebacio u pozadinu, a u vrh napada gurnuo je golova i svjetla reflektora gladne Neymara i Luisa Suareza.

 

Bila je to dobitna kombinacija. S Raketom u vezi Enrique je dobio potrebnu čvrstinu i sigurnost, mogao si je dozvoliti prečesta lutanja bočnih igrača, znajući da će inteligentni Hrvat zakrpati sve pukotine nastale gubljenjem standardiziranih pozicija. S druge strane, Messi, stroj za golove, bez ikakvih problema prihvatio je da bude igrač koji će prema novom scenariju zauzeti ulogu čovjeka koji će svoju lucidnost staviti u službu momčadi, odnosno koji će pripremati teren kako bi Neymar i Suarez u vrhu napada bili što bolji.

 

 

Modificirana tiki-taka u čije je korijene Enrique implementirao nogomet iz nekih starih vremena – kontru, okomitost, silinu – u ovom trenutku čini se da je svijet za sebe i da niti jedna momčad na svijetu nema rješenje kako probiti Enriqueove nogometne logaritme.

 

Stoga, nejasno je zbog čega se Barceloni u utakmici protiv slabašnog, ali ponosnog Raya pridružio i sudac  Inaki Bikandi, koji je cijelu utakmicu pazio da netko od igrača Raya slučajno ne ozlijedi neku od Barcinih zvijezda, a s dvije katastrofalne odluke direktno je uništio utakmicu i već u prvom poluvremenu oduzeo je domaćinima i minimalnu mogućnost te nadu da se mogu koliko toliko suprotstaviti moćnom protivniku.

 

Nakon katastrofalne greške vratara Raya Juana Carlosa, Ivan Rakitić je zabio za 1:0, a nakon što se samo dvije minute kasnije Leo Messi svojim prvim golom povisio na 2:0, jasno je bilo da je priči u Vallecanu kraj.

 

Međutim, Bikandi i njegov sudački tim oduzeo je Rayu mogućnost da barem do kraja u ravnopravnim uvjetima uživaju u nadmetanju s najboljom momčadi današnjice, potpuno ih ponizivši, otvoreno se svrstavajući na stranu Katalonaca.

 

Igrala se 42. minuta utakmice i Rayo se nakon početnog šoka potpuno pribrao i počeo je sve opasnije dolaziti pred vrata Brava. U tom trenutku na jednu ničiju loptu kreću Diego Llorente i Ivan Rakitić. Došlo je do sudara, a sudac Bikandi pokazuje izravan crveni karton domaćem igraču, na nevjericu cijele domaće momčadi i svih gledatelja na tribinama. Na prvi pogled izgledalo je jako brutalno, no nakon pregleda snimke vidljivo je da je igrač Raya najprije startao na loptu, da bi potom pogodio Rakitića. Neporezno da, za žuti vjerojatno, za isključenje, nikako.

 

Unatoč hendikepu od dva gola minusa i igračem manje, Rayo se vraća u igru golom Manchua Goncalvesa i nakon toga počinje sve više prijetiti vratima Brava.

 

Međutim, tada na scenu stupa ponovno Bikandi, a ovog puta umjesto njega prljav posao obavili su njegovi pomoćnici. Neymar je iz slobodnog udarca pogodio vratnicu. Lopta se odbila Sergiju Busquetsu točno pred noge, kad mu je s leđa uklizao Manuel Iturra. Prvi dojam bio je da je sve čisto. Penal čist kao suza za Barcu i crveni karton za igrača Raya. Međutim, veznjak Barcelone pri primanje lopte koja se odbila od gredu bio je u očitom zaleđu. Bila je to još jedna velika greška suca na štetu Raya, a nakon ove odluke potpuno je poludio trener Raya Paco Jemez, koji je počeo udarati po klupi za pričuve i vrijeđati suce.

 

 

Barcelona je vjerojatno najbolja momčad na svijetu i jedina koja bi mogla napraviti nemoguće – obraniti naslov pobjednika Lige prvaka (od prvog izdanja tog natjecanja 1992./93., niti jednoj momčadi to nije pošlo za rukom, a posljednja momčad koja je obranila naslov prvaka Europe bio je Milan, kad je spojio naslove 1989 i 1990., no tad se prvenstvo Starog kontinenta igralo po Kup sistemu), tako da joj stvarno nisu potrebni ovakvi besmisleni sudački poguranci nogometnih anonimusa i činovnika, čiji je životni san podvornički se ulagivati planetarnim zvijezdama, na uštrb radničke klase, koja je tu ionako samo nužna kulisa da bi šou morao ići dalje.

 

 

Eto, još smo se jednom uvjerili da privilegiji bogatih i velikih te sudački vjetar u leđa onima koji su bliži oltaru nisu samo tradicija hrvatskih nogometnih pašnjaka, već to isto iz kolo u kolo gledamo i u najspektakularnijim nogometnim ligama. Koliko to sve skupa ima smisla, pitanje je za neku drugu priču, no budimo realni, koga uopće briga za jedan Rayo Vallecano ili nekakav Everton?