Samopouzdanje - Nije baš da sam i do sada bila stidljiva i plaha, ali razina mog osobnog samopouzdanja je barem dvostruko veća. Ne nužno ovog jeftinog 'vid me jesam fina, majket' samopouzdanja, već govorim o konkretnoj vjeri u svoje sposobnosti i mogućnosti. Naravno da i dalje preispitujem sve i svašta, puna sam sumnja i dvostruko provjeravam sve moguće uglove odakle se može pojaviti nešto nepredviđeno, ali sve to gledam kroz nekakvu vizuru 'sve je to izvedivo'. Čini mi se da stvarno nema toga što ne mogu učiniti. Ok, ne mogu napravit tortu, ali sve osim toga - apsolutno.

 

Strahovi - Naličje tog divnog samopouzdanje je razvijanje dodatnih strahova. Ovaj puta rijetko su vezani uz mene, ali su puno konkretniji nego ikada do sada. Napokon (da, jer moš mislit što sam to jedva čekala) razumijem onaj problem vječnog čekanja da legneš, a onda gledanja u strop jer razmišljaš o 300 stvari koje si napravio krivo, i još 700 stvari koje mogu poći krivo. Divno, kažem vam! Ali da, noćima ne spavam jer razmišljam kako će dvije hrenovke koje je moje dijete pojelo utjecati na njen život, razmišljam o vrtiću, razmišljam protiv njega, razmišljam jesam li taj dan učinila nešto što će kasnije utjecati na njen život u negativnom smislu, jesam li psovala kad nisam trebala, jesam li mogla posložiti stvari drugačije da imam više vremena za nju, je li odluka o životnim prioritetima donešena krivo, hoće li zrak u Brodu loše utjecati na njeno zdravlje, idem li za onim što želim ili je to prikrivena linija manjeg otpora, jesam li se posvetila mužu, jesam li nazvala biro, šta ću sutra kuhati za ručak. I tako u krug.

 

Fizički izgled - Prije trudnoće sam brinula o svemu. O tri kilograma viška, o podbradku, o nijansi boje za kosu. Ako sam si izgledala kao da me poplava izbacila, tražila sam izgovor za ne izaći iz kuće. A ja i nisam neka šminkerica koja zapravo drži do izgleda - više se radilo o tome da sam imala osjećaj da sve na meni govori nešto o meni. Da te tri kile viška pokazuju kako nemam dovoljno samokontrole, kako neuredno nalakirani nokti govore o nemarnosti. Imala sam osjećaj da svaki puta kada ne pokažem najbolje od sebe, ustvari pokazujem najgore i kao to SVI vide. I podsmjehuju se. Sada mi je ta pomisao toliko smiješna već samo kad gledam da polazi od pretpostavke da sam ja toliko bitna da se svaki djelić mene secira. How yes no. Od kada sam majka, ploča je promijenjena u potpunosti. Pomoglo je i ovo samopouzdanje i svakako mogu reći da sada znam da ja nisam (samo) svoj izgleda. Nemojte me krivo shvatiti, nisam prestala brijat noge preko noći i ne šetam masne kose u 'robi za krečenje' po zagrebačkoj špici. Ali sve moje nesigurnosti, vezane uz fizički izgled, dolaze i ostaju - pred ogledalom. I dalje ja znam koje su mi najveće mane, što treba malo zakamuflirati i što naglasiti. Ali sada itekakao znam da me to ne određuje kao osobu. Zamrljana majica čokoladom neće me spriječiti u trkanju po parku. Prvi puta u životu iskreno vjerujem da moj osmjeh i Moranina radost bacaju sjenu na bilo koje razvučene hlače koje imam na sebi u tom trenutku. Volim udobno, volim čisto. Sve ostalo su varijacije na temu. I znam da debele noge ili male sise ne govore apsolutno ništa o mojim interesima, sposobnostima, a pogotovo o mom intelektu. Amen.

Samoobrana - Amerikanci imaju simpatičan izraz 'mama bear' i označava instikt kojim majke brane svoje mladunče. Odnosi se na sve - od podizanja auta s ozlijeđenog djeteta do suzdržavanja od šamaranja onog malog zločestog u parku koji je gurnuo vašeg mezimca. Ja sam uz strogu majku odrasla tako da poštujem druge i jako teško prelazim onu granicu gdje ću se objašnjavati s drugima. Branit ću se, ali nikada napasti i češće prešutim čak i kad sam u pravu čisto da izbjegnem stajanje na žulj i daljnje rasprave. Tj. takva sam bila do nedavno. Sada se ponekad osjećam kao da sam u svetom križarskom ratu gdje ognjem i mačem branim svoje mladunče. I kad ju uglavnom ne moram braniti. Ali ono, svaki komentar tipa 'a ne nosi štrample?' čujem kao 'kakva si ti to majka, dijete će ti umrijet od zime?!' i odmah krećem u protunapad. Ne suzdržavam se od komentara tamo gdje ih smatram potrebnima. Nekako mi se čini da moram branit sebe, a tako i nju jer time postavljam temelje za njeno vrednovanje same sebe. Ako se mene ne može gaziti tek tako, neće dozvoliti ni ona da je se parkira.

Prioriteti - Najveći potres dogodio se upravo tu. Jako je pametna ova fora sa trajanjem trudnoće punih 9 mjeseci. Dovoljno vremena da usporiš, kreneš se umarat, zavoliš dekicu i tv i navikneš se na drugačiji način života. Dok sam išla van, družila se i pravila haos, u tome sam uživala u potpunosti i bilo mi je super. Kad sam prestala, prestala sam jednom zauvijek. Ok, zauvijek je ovako pjesnički termin, ovdje znači 'osim dva puta godišnje i to tamo do krize srednjih godina'. Onda neću odgovarati za svoje postupke, sudeći po ovim krizašima danas. Sada kad pomislim na izlazak do ranih jutarnjih sati, pomislim na vilicu koju bih si radije zabila u oko. Ni mrtva. Gužva, dim, alkohol, pijani ljudi, naporni maloljetnici, riganje, agresija, stravična glazba. NO! Nekidan sam išla pomoći frendici s kolačima (lažem k'o pas, ona je pravila kolače, ja sam glumila gljivu) i krenula sam od kuće u 21:55. Osjećala sam se kao da se iskradam iz kuće u, barem, 2:45. Vozila sam kroz prazan grad i mislila 'jao, koga uopće ima vani u OVO DOBA, valjda mi se ništa neće dogoditi (u autu, jelte), pa baš je nezgodno što ja ovako, sama, bauljam po noći' i tako to. Da naglasim još jednom, bilo je 21:55 i odvezla sam se autom od točke A (garaže iz kuće) do točke B (parking ispred zgrade od frendice). Pješke sam prehodala valjda 13 koraka. Poslije razmišljam 'majketimile, pa inače sam u 10 navečer tek izlazila van'. Penzija na najjače. Ali stvarno mi trenutno apsolutno tako odgovara. Dekica, tv i uspavano dijete. I nemam nikakvih negativnih komentara za one koji i dalje žive kao ja prije Morane. Razumijem da im je dobro. Samo tražim i njihovo razumijevanje mog 'problema'. Tražim da mi se prizna da meni stvarno JE dobro. Ovo nisu vapaji očajne mame koja govori 'ma ja ti to volim, meni ti je super', a plače u jastuk jer želi pijančit s frendicama. I razumijem da se tako osjećaju one koje su ušle u sve prerano. Ili prekasno (kriza je sve bliže bwahahahaha). Ali volim one koji razumiju da u različitim životnim etapama jednostavno različito živimo. Nešto kao što ti paše ljetovanje u sred ničeg s vršnjacima i 'učiteljicom' kad imaš 13, ali ljetuješ među morem ljudi u diskaču kad imaš 21. Naravno, ništa od toga ti ne štima s bebom i tridesetikojom. I to je ok.

 

Stvarno jesam odrasla. I naučila toliko toga o sebi. Ustvari učim svaki dan. Na žalost, u paketu dolaze i neke ne baš tako lijepe stvari, ali o njima u drugom postu, drugom prilikom. Pusabok!